O anarhizmu – Jedan anarhizam da vlada svima

    Anarhizam za puno različitih ljudi znači mnogo različitih stvari. Ovdje ne mislim na popularnu sliku anarhizma kao kaotičnog sustava paljenja smeća u kontejneru i razbijanja prozora koju mnogo ljudi ima kada se spomene riječ anarhizam, nego na razne, međusobno inkompatibilne ideološke pravce anarhizma. Bakunjinov anarhizam nije isto što i Proudhonov anarhizam, koji nije isto što i Kropotkinov anarhizam. U ovom članku fokusirat ću se na anarho-komunizam, još poznat kao pod imenom socijalni anarhizam, i njegov podskup koji je temeljen na Marxovim ekonomskim teorijama, jer je ta “verzija” jedina koja daje koherentan i logički konzistentan znanstveni okvir za proučavanje svijeta i kako on funkcionira.

    Dvije glavne etičke pozicije koje poznajemo su konzekvencijalizam i deontologija. Osoba koja ima konzekvencijalizam kao svoju etičku poziciju sudi o djelima ovisno o njihovim posljedicama, na primjer, ako netko ubije neku osobu, a ta osoba je bila tiranin, konzekvencijalist će reći da je to bilo dobro djelo jer su ishodi tog djela bolji nego što bi bili da je ta osoba ostala živa. Potpuna suprotnost ovoj poziciji je deontologija, po kojoj je dužnost osnova moralnosti, i koja ima neki intrinzični skup pravila po kojima određuje dobrotu neke radnje. Deontološki nastrojena osoba osudila bi to djelo jer je po njoj svako ubojstvo loše neovisno o ishodima.

    Petar Kropotkin objasnio je u jednom svojem eseju da anarhisti (barem oni koji su znanstveno nastrojeni) nisu neki utopisti koji odbacuju državu “a priori” nego jednostavno smatraju da država ne može opravdati svoje postojanje, jer najčešće ne nudi bolje ishode od njenog izostanka. Ovaj sentiment temelj je argumenta Noama Chomskog:

“[This] is what I have always understood to be the essence of anarchism: the conviction that the burden of proof has to be placed on authority, and that it should be dismantled if that burden cannot be met. Sometimes the burden can be met.” (Chomsky, Noam, 2005, Chomsky on Anarchism)

    Ovaj način pogleda na svijet u svojim temeljima je konzekvencijalistički, jer se ne pripisuju nikakve intrinzične moralne vrijednosti državama, ljudima, birokratskim aparatima, nego se samo empirijski promatraju posljedice njihovog djelovanja. Zato anarho-komunisti nisu u nikakvoj epskoj potrazi za dobrom i bitci protiv zla, nego su njihovi ciljevi jednostavno poboljšati društvene ishode, a promatranjem i istraživanjem dosad postojećih sustava zaključuju da je to jedino moguće uspostavljanjem komunizma, odnosno anarhizma, kao novog društveno ekonomskog sustava, i da štoviše, materijalni i povijesni uvjeti prolazom vremena teže prema uspostavi takvog sustava.

    Deontološki anarhizam, s druge strane, po prirodi je utopijski, neznanstveni. Njega ne zanimaju dosadašnje činjenice, nego on “a priori” odbacuje državu, autoritet i kapitalizam jer smatra da su svi oni po prirodi loši. Takvo razmišljanje zanemaruje bilo kakvu mogućnost provjerljivosti, nema načina da se dokaže da je u krivu, i na taj način pokazuje svoju neznanstvenu prirodu. Ovaj okvir razmišljanja nije ni malo kompatibilan s podvrstama anarhizma koje bi se mogle opisati kao “libertarijanski marksizam” zbog njihove znanstvene marksističke podloge koja bi pretpostavke ovih utopijanskih anarhizama mogla opisati samo kao infantilne i neutemeljene u materijalnoj stvarnosti.

    Ako ne uzimamo znanost kao temelj naših promatranja, nemamo nikakav okvir kojim možemo formalno dokazati ispravnost naših tvrdnji. Zašto bi itko vjerovao nama kao anarhistima umjesto kapitalistima ako ne prezentiramo neke konkretne dokaze da smo u pravu? Slika anarhista koji trči naokolo vrišteći “država je loša” i onda naspreja jedno veliko A na zid zgrade nije učinila ništa nego štetu političkoj legitimnosti našeg pokreta kroz cijelo 20. stoljeće. Stoga bi bilo bolje da što više anarhista, prije nego kasnije, prihvate znanstveni okvir razmišljanja koji nam otvara široke mogućnosti nadovezivanja na dosad postojeću teoriju i stvaranja nekakve sinteze dosad korištenih političkih strategija koje bi priličile 21. stoljeću. Naposljetku, 20. stoljeće bilo je puno raznih pokušaja uspostave socijalizma koji nisu funkcionirali, i učinili bi si veliku uslugu analizirajući njihove neuspjehe, umjesto da slažemo nove monolitske kolosalne teorije o tome kako svijet funkcionira jer eto, baš sad ćemo biti u pravu.

    Deontološka etička pozicija vodi prema najneproduktivnijoj stvari koju ljevičari mogu raditi, a to je moraliziranje. Jedino što možemo reći onima koji zovu neke anarhiste liberalima jer anarhiste nije briga za moderne anti-imperijalističke, anti-kolonijalne buržoaske pokrete je da nas doslovno nije briga – jer to nije socijalizam. Naš jedini cilj oduvijek je bio uspostava komunizma/anarhizma kao novog društveno ekonomskog sustava, jer u odnosu na oportuni trošak truda za uspostavu bilo kakvog drugog sustava, ovaj sustav daje daleko bolje ishode u svakom slučaju. Razmišljanje o “a priori” moralnosti svake naše radnje u tom procesu samo blokira naš revolucionarni potencijal. Marx i Engles osuđivali su moraliziranje još prije 200 godina. Svatko tko mi ne vjeruje može pročitati što je Marx mislio o jednakosti kao političkom cilju.

    Srećom, izgleda da anarho komunizam i jest dominantni ideološki pravac anarhizma 21. stoljeća, barem ako pogledamo pokrete u zapadnom svijetu u zadnjih 10 godina. Idealistički deontološki okvir nekih anarhizama iz 19. stoljeća jednostavno nije ni mogao preživjeti test vremena. Materijalistička misao puno je napredovala u zadnjih 200 godina, uvelike zahvaljujući modernoj znanosti. Najbolji način da pomognemo učiniti anarhizam legitimnim političkim pokretom jest da uočimo i odstranimo elemente individualističke moralizacije iz modernih anarhističkih pokreta. Zato je potrebno utopijanske anarhizme i socijalizme ostaviti tamo gdje pripadaju, u kanti za smeće povijesti.