Libertarijanska ljevica

Libertarijanska ljevica je anarhistička politička organizacija koja okuplja klasno svjesne radnice i radnike – revolucionarne slobodarkinje i slobodare.

Libertarijanska ljevica je ustrojena platformistički – okuplja aktivne pojedince i organizacije na temelju točno određenih teorijskih, taktičkih i organizacijskih stajališta.

Glavna uloga Libertarijanske ljevice je promoviranje i uvođenje anarhističkih principa unutar radnih mjesta i masovnih pokreta, a neki od tih principa su direktna demokracija, uzajamna pomoć, horizontalizam, klasna borbenost, direktna akcija i neovisnost klasne borbe od političkih partija i elektoralne politike.

Naše aktivnosti uključuju proučavanje i teorijski razvitak, anarhističku agitaciju i propagandu, kao i sudjelovanje unutar klasne borbe i masovnih pokreta.

Libertarijanska ljevica je revolucionarna organizacija koja održava i potiče organizacijsku kulturu odgovornosti i direktnu demokraciju u svojem djelovanju.

Održavanje i sprovođenje odluka je kolektivna odgovornost svih njenih članica i članova organizacije – cijelo članstvo je odgovorno za političke aktivnosti svakog člana te je svaki član odgovoran za političke aktivnosti organizacije.

Djelovanje i zaduženja unutar organizacije se donose direktno demokratski, tj. odluke se donose konsenzusom članova/ica ili dvotrećinskim većinom kada okolnosti ne omogućavaju konsenzusno odlučivanje.

Kao anarhosindikalisti, anarhokomunisti i liberterski komunisti se borimo za besklasno, nehijerarhijsko društvo bez države.

Zagovaramo internacionalno udruživanje direktno demokratskih i samoorganiziranih zajednica i radnih mjesta, društvo u kojem su ukinuta sva tržišta, sustavi razmjenske vrijednosti i striktna razdioba poslova, u kojem su sredstva proizvodnje, distribucije i komunikacije preuzeli sami radnici i u kojem radnici uspostavljaju vlastitu političku i ekonomsku vlast da bi se zadovoljile potrebe svih, držeći se komunističkog načela: Svaki prema svojim sposobnostima, svakome prema njegovim potrebama!

Organizacija

Platformizam

Anarhisti i socijalisti već od osnivanja Prve Internacionale zagovaraju okupljanje i organiziranje radnika u jedinstveni pokret. Organiziranje radnika u isključivo radničke organizacije u kojima samostalno i organizirano provode ekonomsku borbu za povećanje plaća i poboljšanje radnih uvjeta je sastavni i nužni dio anarhističke i socijalističke prakse. Isto vrijedi i za organiziranje anarhista i socijalista u organizacije s detaljnijim programima i ciljevima, za razliku od “otvorenijih” programa namijenjenih da okupe što više radnica i radnika moguće.¹

U tom svjetlu se platformizam može smatrati posebnim oblikom organiziranja prema tzv. načelu organizacijskog dualizma – istovremeno organiziranje masovnih radničkih pokreta širokog programa otvorenog svim radnicima i zasebno organiziranje revolucionarnih radnica i radnika s ciljem da sudjeluju u radničkim organizacijama kao organizirana sila koja je sposobna širiti liberterski komunistički teorijski utjecaj.

“Organizacijska platforma liberterskih komunista” je nastala kao odgovor neuspjehu ruskog anarhističkog pokreta tijekom i nakon Ruskih revolucija 1917-te. Iako su mnogi ruski anarhisti aktivno sudjelovali u revolucijama, nepostojanje specifično anarhističke organizacije omogućilo je masovno priključenje aktivnih anarhista boljševicima ili drugim partijama. Tako je umjesto zajedničkog i ciljanog djelovanja anarhista nastupio fakcionalizam, zbrka i često djelovanje suprotno od željenog.

Zbog toga je skupina prognanih ruskih anarhista tijekom 1920-ih predložila osnivanje organizacije koja bi okupila većinu anarhista koji bi odredili preciznu opću i taktičku političku liniju, služeći kao vodilja cijelom anarhističkom pokretu. Da bi se to postiglo, predložili su usuglašavanje anarhista oko homogenog programa s preciznim odgovorima na teorijska, taktička i organizacijska pitanja.

Autori su smatrali da glavna počela anarhističke organizacije trebaju biti teorijsko jedinstvo, taktičko jedinstvo, kolektivna odgovornost i federalizam.

Radi svojeg revolucionarnog iskustva, autori su odbacili organiziranje specifične anarhističke organizacije s neodređenim teorijskim i taktičkim postavkama (tzv. sintezne organizacije), otvorene za sve anarhiste bez obzira na njihova teorijska, ideološka ili taktička uvjerenja. Smatrali su da bi takve organizacije bile “samo mehaničko okupljanje pojedinaca s različitim koncepcijama o svim pitanjima anarhističkog pokreta, okupljanje koje bi se na naposljetku dezintegriralo kad bi se susrelo sa stvarnošću”.²

Iz tog razloga su odbacivali organizaciju s neodređenim programom u korist organizacije okupljene oko jedinstvenog programa s razrađenim i specifičnim teorijskim, taktičkim i organizacijskim odrednicama kojima se omogućuje učinkovito i koordinirano djelovanje anarhista.³

Potreba za organiziranjem, kako radnika tako i anarhista, postoji i danas. Organiziranje radnika i anarhista prije revolucije osigurava uspješnosti prevrata društva prema liberterskom komunizmu i anarhiji.

Isto tako, razumijevanje trenutnih društvenih i tehnoloških uvjeta je neophodni preduvjet učinkovitom organiziranju same radničke mase i njene borbe za vlastito preživljavanje, ujedno i preživljavanje čovječanstva.

Pošto nam je cilj da radnička masa samostalno zacrta i koordinira vlastito kolektivno djelovanje prema dugoročnom preživljavanju ljudske vrste i drugih oblika života na Zemlji, smatramo da je ona to najsposobnija uraditi organiziranjem prema principima borbenog, revolucionarnog sindikalizma i platformizma.

Teorijsko jedinstvo

Revolucionarna organizacija se zasniva na strateškoj i teorijskoj dosljednosti, kao i na jasno određenoj i zajedničkoj političkoj perspektivi i orijentaciji.

Ona ima zajedničku viziju da navodi združeno djelovanje i međusobnu suradnju članova. Ona uvijek radi prema tome da razjasni svoju ulogu. Ona teži tome da omogući promoviranje kulture dijaloga, analize i debate kako bi promovirala i odredila kako se suprotstaviti kapitalizmu, državi i drugim oblicima podjarmljivanja.

Revolucionarna organizacija promatra današnji povijesni trenutak da razvije svoju misao, odražavajući se na vlastito sudjelovanje u društvenim borbama današnjice. Na taj su način teorija i strategija upućene izravno iz prakse unutar borbi.

Ona razvija zajedničke ciljeve i omogućuje međusobnu koordinaciju članova da ih ostvari. Ona razvija taktičke pristupe ostvarenju strateških ciljeva dok održava taktičku fleksibilnost koja olakšava prilagođavanje ovih ciljeva na regionalne i lokalne prilike.

Revolucionarna organizacija kolektivno radi osvrte o svojim uspjesima i neuspjesima te pokušava učiti iz njih. Najviše od svega se organizacija brine za stvarne potrebe i zadaće organiziranja iz dana u dan. Revolucionarna strategija i teorija su uzete iz iskustva izravnog rada s masovnim pokretima.⁴

Teorija usmjerava djelovanje osobe i organizacije prema prethodno odlučenom putu prema definiranom cilju.

Slijedno tome, teorijska osnova i okvir trebaju biti zajednički svim članovima i revolucionarnim organizacijama.

Sve aktivnosti revolucionarne organizacije, u cijelosti i u pojedinačnome, trebaju biti u skladu s teorijskim principima revolucionarnih organizacija.³

Točke teorijskog jedinstva

Radničko samoorganiziranje

Oslobođenje radničke klase mora biti djelo same radničke klase.⁵

Metode i strategije, koje ona koristi da dugovječno ostvari vlastito oslobođenje, su svuda i u svako doba ovisne o materijalnim i društvenim okolnostima u kojima se radnička klasa nalazi. Iz tog razloga radnička klasa ne može prisvojiti već postojeću, protiv nje upogonjenu državnu mašineriju.⁶

Zbog današnjeg globaliziranog i “kasno kapitalističkog” društva, smatramo da je nužna opća strategija uspostava što više moguće borbenih sindikata i savjeta čija je zadaća zamjena i ukidanje postojećih buržujskih institucija.

Najbitnijim principima samostalnog radničkog organiziranja smatramo:

• nadilaženje odvajanja prema struci
• zagovaranje striktne klasne linije (što uključuje borbu za sve radnike, a ne samo članove sindikata)
• demokratska struktura sindikata u kojoj se odluke donose odozdo prema gore prema pravilu “jedan član – jedan glas”
• direktna (masovna) akcija na radnim mjestima umjesto kolektivnog pregovaranja.⁷

Pošto sve slobodno vrijeme i razvoj prisvojitelja počiva na radu i zakidanju razvoja radnica i radnika, smatramo smanjenje radnih sati neophodnim uvjetom razvoja i samostalnosti radničke klase.⁸

Socijalna revolucija

Iduća načela smatramo neophodnim za osamostaljivanje radničke klase i njenu uspješnu provedbu revolucionarnih zadaća: samoorganizacija, direktna akcija, internacionalizam, borbeni sindikalizam i solidarnost.

Direktna akcija je nužni preduvjet uspješnosti bilokojeg revolucionarnog napora, pošto prepuštanje i oslanjanje na pojedince, vođe i druge predstavnike oduzima mogućnost samostalnog djelovanja samih radnica i radnika, oslabljujući ih za ostvarivanje potrebnih zadaća revolucije.

Metode koje odgovaraju današnjim okolnostima moraju:

• odbacivati parlamentarizam i utjecaj stranki na radnike
• odbacivati načelo individualizma u redovima radnica i radnika
• sprovoditi sekularizaciju društva
• suprotstavljati se birokratskom sindikalizmu
• zalagati se za samostalni radnički antifašizam
• boriti se za unapređenje društvenog i ekonomskog položaja obespravljenih prema socijalnom, rodnom, etničkom, rasnom, seksualnom i/ili zdravstvenom ključ

Izvor svog društvenog bogatstva su Zemlja i radnici: ekonomsko oslobođenje radničke klase je neodvojivo od napora za unapređenjem narušenog Zemljinog stanja za nadolazeće generacije, kao i borbe protiv uzroka i posljedica prijašnjih i trenutnih štetnih ljudskih djelatnosti za okoliš.

Stalni ratovi, prijetnje nuklearnim uništenjem i kataklizmičke posljedice klimatskih promjena čine revoluciju nužnom prije nego li je radnička masa osvijestila i shvatila anarhiju i komunizam na intelektualnoj razini: ova suprotnost je uzrok oklijevanja i prepreka koje prave revoluciju dugotrajnim i bolnim procesom.⁹

Neuspjeh provedbe revolucionarnog preobražaja cijelokupnog društva u nadolazećem desetljeću će prouzročiti potpunu propast čovječanstva i neizbježnu ekološku kataklizmu globalnih razmjera. Iz tog razloga je neophodna solidarnost među radnicima raznih grana rada u pojedinim zemljama, kao i među radnicima raznih zemalja kako bi se izbjegli svi do sada propali pokušaji i napori.¹⁰

Pošto oslobođenje radničke klase nije ni lokalni ni nacionalni, već je socijalni problem koji danas obuhvaća sve zemlje svijeta, jedino ga je moguće riješiti praktičnom i teoretskom suradnjom radnika svih zemalja, pogotovo onih bogatijih.¹⁰

Odbijamo davanje podrške nacijama državama u imperijalističkim i drugim ratovima. Naša solidarnost uvijek leži s globalnom radničkom klasom, žrtvama rata, sankcija, mjera štednji – svugdje. Imperijalistički rat, proizvod kapitalističkog sustava, može jedino zaustaviti koordinirani napor cjelokupne globalne radničke klase.¹¹

Anarhija i komunizam

Borba za oslobođenje radničke klase nije borba za klasne privilegije i monopole, nego je borba za jednaka prava, dužnosti i za uništenje svakog oblika klasne vlasti.¹⁰

Anarhizam i komunizam definiramo kao društveni pokret radničke klase koji zagovara ukidanje svih oblika nadmoći i izrabljivanja kroz ukidanje postojećih hijerarhijskih društvenih struktura kapitalizma i države, u korist kooperativnog društva udruženih slobodnih pojedinaca zasnovanog na društvenom vlasništvu sredstava proizvodnje.

Ekonomsko podvrgavanje radnika onome koji ima u svojim rukama monopol nad sredstvima za rad, tj. izvora života je osnova svih oblika podjarmljivanja, svekolike društvene bijede, intelektualne zaostalosti i političke zavisnosti današnjeg doba.¹⁰

Ekonomsko oslobođenje radničke klase je onaj veliki cilj kome svaki politički i ekonomski pokret radnika treba da bude podvrgnut kao sredstvo.¹⁰

Ukidanje privatnog vlasništva, tj. oduzimanje moći da se prisvajanjem društvenih proizvoda sebi podjarmi tuđi rad, u korist društvenog vlasništva je temeljna postavka oslobođenja radničke klase.¹²

Ukidanje nadničnog sustava i uspostava planske društvene (nedržavne) koordinacije proizvodnjom je ekonomska postavka oslobođenja radničke klase.

Taktičko jedinstvo

Taktičke metode koje koriste pojedini članovi i grupe unutar revolucionarne organizacije bi trebale biti unitarne, tj. biti strogo u skladu međusobno i s općom teorijom i taktikom revolucionarne organizacije.

Čista taktička linija u pokretu je od odlučujuće važnosti za postojanje organizacije i cijelog pokreta: ona uklanja katastrofalni učinak istovremenog korištenja taktika koje su međusobno suprotstavljene, koncentrira sve snage pokreta i daje im zajedničko usmjerenje prema zadanom cilju.

Ostvarenje društvene jednakosti, solidarnosti i slobode mogu jedino izboriti ujedinjeni i klasno svjesni radnici koji teže anarhističkom komunizmu kroz samoorganizirane savjete i skupine.

Anarhistički komunizam, odbijajući državu, odbacuje sudjelovanje radnika u administrativnim tijelima i institucijama države, u parlamentu i u bilo kojim izborima za upravljanje državom.³

Kao jedino sredstvo učinkovite borbe, kojim se istovremeno brane trenutni interesi radničkih masa i stvaraju preduvjeti za ostvarivanje potpune slobode čovječanstva, anarhizam prepoznaje isključivo direktnu akciju samih radnika unutar vlastitih ekonomskih organizacija s kojima ostvaruju svoje ciljeve kroz štrajkove, sabotaže, bojkote, generalne štrajkove, pobune i socijalnu revoluciju.

Anarhizam odbacuje sve oblike organizacije i borbi političkih partija, smatrajući ih jalovim i nesposobnima da odgovore ciljevima, kao i trenutnim zadaćama i interesima radnica i radnika. Stvarna snaga radnika je u ekonomiji i ekonomskim organizacijama. Samo je tamo postavljen teren u kojem se kapitalizam može podriti – samo tamo leži stvarna klasna borba.¹³

Točke taktičkog jedinstva

• ne sudjelujemo u parlamentarnim, državnim ili lokalnim izborima
• ne sudjelujemo u državnoj vlasti
• ne surađujemo sa strankama koje sudjeluju u radu državnih tijela ili žele zauzeti državnu vlast mirnim ili nasilnim putem
• borimo se protiv centralizacije tako da omogućavamo i promoviramo sudjelovanje na horizontalnim, decentraliziranim i nehijerarhijskim osnovama
• podržavamo i sudjelujemo u “grassroot” radničkim organizacijama koje koriste direktnu i masovnu akciju samih radnika za ostvarivanje kratkoročnih (bolji radni uvjeti, kraće radno vrijeme i veće plaće) i dugoročnih ciljeva (opći štrajkovi i organiziranje neovisnih radničkih savjeta)
• podržavamo i djelujemo kroz masovnu i direktnu akciju
• sudjelujemo u svim oblicima masovnog organiziranja radnika i zajednica u kojima se zalažemo za horizontalno, decentralizirano i direktnodemokratsko funkcioniranje (dakle, nehijerarhijski i prema principu odozdo prema gore)
• članovi u masovne pokrete i sindikate ulaze organizirano, u skladu s odlukama i radom ostatka članstva

Direktna akcija i kolektivna odgovornost

Organizacijski principi revolucionarne organizacije služe da osnaže njenu učinkovitost i djelotvornost u razvijanju naših ideja i strategija unutar masovnih pokreta.

Revolucionarna organizacija je oruđe naših članova. Da bi tako služila, revolucionarna organizacija mora imati organizacijsku kulturu odgovornosti i direktne demokracije.

Unutarnji poslovi organizacije se obavljaju direktnodemokratski. Umjesto predstavničkog sustava organizacija koristi delegatski sustav. Delegati i odgovorne osobe dobivaju mandat i trenutačno su opozivi od strane članstva.

Unutar masovnih pokreta i vlastite organizacije promičemo djelovanje kroz direktnu akciju Protivimo se djelovanju političara i ekonomskih stručnjaka u ime samih društvenih pokreta te zagovaramo samostalno organiziranje i djelovanje društvenih pokreta, zajednica i radnika na radnim mjestima.

Revolucionarna organizacija je politički dom revolucionara. Ona je mjesto u kojem se članstvo osjeća podržavano i sigurno. Revolucionarna organizacija teži tome da postigne unutarnju organizacijsku kulturu zasnovanu na međusobnom poštivanju, uzornom ponašanju i odgovornosti, koja se bori  protiv svih oblika dominacije i ugnjetavanja. Ona to čini kroz aktivnu praksu preispitivanja i suprotstavljanju svim oblicima tlačenja unutar naše organizacije.

Cijelo članstvo ima odgovornost da održava takvu organizacijsku kulturu odgovornosti. Članstvo određuje jasne odrednice i zaduženja kojima proaktivno rješava probleme i prije nego što se dopuste da se dogode.⁴

Praksa postupanja prema vlastitoj odgovornosti trebalo bi osuditi i odbaciti u redovima anarhističkog pokreta. Područja revolucionarnog života, društvenog i političkog, su prije svega kolektivni po prirodi. Društveno revolucionarno djelovanje u tim područjima ne može biti zasnovano na osobnoj odgovornosti pojedinih članova.

U svojem društvenom i političkom radu zagovaramo princip kolektivne odgovornosti: čitava organizacija je odgovorna za političko i revolucionarno djelovanje svakog svojeg člana te je svaki član odgovoran za političko i revolucionarno djelovanje organizacije u cijelosti.³

Federalizam

Posvećeni smo organizacijskim principima federalizma u smislu da podržavamo slobodni dogovor pojedinaca i organizacija, kao i ravnotežu između autonomije i jedinstva. Sloboda udruživanja između pojedinaca i grupa također podrazumijeva i slobodu razdruživanja po volji, čime se zajednicama i organizacijama dopušta da spoznaju vlastite potrebe i da ih zadovolje prema vlastitom karakteru.

Po tome se razlikujemo od ostalih organizacija koje koriste centralizam, gdje centralizirane grupe diktiraju regionalnim organizacijama praksu. Smatramo takav način organiziranja nesposobnim da zadovolji potrebe zajednice ili da predstavlja raznolikost koju takve zajednice posjeduju, a time centralizam preuzima autoritarne načine koje poistovjećujemo s politikom države.

Umjesto toga podržavamo direktnu demokraciju i decentralizam kako bi ljudi bili direktno uključeni u proces donošenja odluka unutar organizacije i na široj sociopolitičkoj razini. Potreban je dostatni stupanj jedinstva između anarhista nasuprot centralizmu. Podupiremo odgovornost i kompromis kroz voluntarno udruživanje.¹⁴

Anarhizam je uvijek odbacivao centraliziranu organizaciju u oba područja društvenog života masa i njihovom političkom djelovanju.

Centralizirani se sustav oslanja na umanjivanju kritičnog duha, inicijative i neovisnosti svakog pojedinca te na slijepoj podanosti masa tome “centru”. Prirodne i neizbježne posljedice takvog sustava su porobljavanje i mehanizacija društvenog života i života organizacije.

Protiv centralizma je anarhizam uvijek zagovarao i branio princip federalizma koji pomiruje neovisnost i inicijativu pojedinaca i organizaciju koja služi zajedničkoj dobrobiti i borbi.

Pomirujući ideju neovisnosti i najviše razine prava svakog pojedinca da zadovolji vlastite i društvene potrebe, federalizam otvara vrata svakoj zdravom izražavanju sposobnosti svakog pojedinca.

Ali prečesto se je federalni princip iskrivljavalo u anarhističkim redovima – često ga se shvaćalo kao pravo, prije svega da se pokazuje vlastiti “ego”, bez obaveze odgovaranja za dužnosti prema organizaciji.

Federacija označava slobodni dogovor pojedinaca i organizacija da rade kolektivno prema zajedničkim ciljevima.

Međutim, takav dogovor i federalni savez zasnovan na njemu će jedino postati stvarnost, a ne fikcija ili iluzija samo ako su uvjeti bez kojih se ne može takvi da svi sudionici dogovora i organizacije ispune u potpunosti dužnosti koje obavljaju i da su sukladni komunalnim odlukama.

U društvenom projektu, bez obzira na to koliko je široka federalna baza na kojoj je izgrađena, ne mogu postojati odluke bez njihovog izvršavanja. To je još manje dopustivo u anarhističkoj organizaciji koja isključivo preuzima poduhvate samo s obzirom na radnike i njihovu socijalnu revoluciju.

Posljedično, federalni tip anarhističke organizacije koja priznaje svakom članu pravo na neovisnost, slobodno mišljenje, individualnu slobodu i inicijativu zahtjeva od svakog člana da preuzme određene organizacijske obaveze i zahtijeva izvršenje komunalnih odluka.

Na tome uvjetu će federalni princip oživjeti i anarhistička organizacija ispravno funkcionirati i sebe navoditi prema određenim ciljevima.³

Temeljna načela

Klasna borba

Oslobođenje radničke klase mora biti djelo same radničke klase.⁵

Moderno kapitalističko društvo je podijeljeno na dvije glavne klase koje stoje jedna nasuprot druge – kapitalisti i radnička masa. Kapitalisti su vlasnici sredstava proizvodnje i iskorištavaju najamni rad, dok radničku masu sačinjavaju moderni najamni radnici koji, pošto ne posjeduju sredstva proizvodnje, su prinuđeni da prodaju svoju radnu snagu da bi mogli živjeti.¹⁵ Pod sredstva proizvodnje se podrazumijevaju svi alati i materijali potrebni za proizvodnju robe, dok se s druge strane pod najamni rad misli na prodaju (iznajmljivanje) jedinog sredstva proizvodnje kojeg radnici posjeduju – vlastita radna snaga.¹⁶

Potpuna suprotnost klasnih materijalnih interesa ovih dviju glavnih klasa uzrokuje klasni sukob u današnjem društvu¹⁷, pošto kapitalisti žele platiti radnike što manje moguće kako bi oni financijski i društveno mogli napredovali što više moguće, dok radnici žele što veću plaću kako bi sebi mogli osigurati preživljavanje.

Društveni i politički režimi svake države su ponajviše proizvod klasnog sukoba. Osnovna struktura svakog društva ukazuje na stupanj i jačinu klasnog sukoba u tome društvu.

Pojačavanje klasnog sukoba je rezultat procesa u kojem razvoj i povećanje proizvodnih snaga uzrokuje sukob s odnosima ekonomske kontrole nad proizvodnim snagama.¹⁸ Drugim riječima, tehnologija se svakodnevno razvija unutar kapitalizma i izaziva promjene u dotadašnjem načinu proizvodnje i vođenju života. Tehnologije koje olakšavaju transport robom, prenošenje i obrađivanje golemog broja podataka omogućuju gotovo neograničenu i trenutačnu komunikaciju između pojedinaca, kao i razmjenu robom u do sada neviđenim količinama i brzinama. Stvoreni su takvi tehnološki i znanstveni preduvjeti koji čine mnoge institucije i njihove načine rada (škole, patrijarhalne obitelji, šefovi i članovi uprava nadređeni radnicima) zastarjelima i nepravednima.

Sukob između ugnjetača koji su manjina i ugnjetavanih koji su većina neće završiti sve dok ne dođe do revolucionarnog preobražaja cijelog društva ili zajedničke propasti klasa.¹⁷ Drugim riječima, završava uspostavom besklasnog društva ili potpunim uništenjem čovječanstva i većine živog svijeta na Zemlji.

Danas je više nego ikada očito da ostanak na kapitalističkom načinu proizvodnje dovodi do potpunog uništenja čovječanstva, bilo to radi potencijalnog nuklearnog ili biološkog ratovanja, radi naglih klimatskih promjena uzrokovanih globalnim zatopljenjem, radi pandemija uzrokovanih ljudskim intenzivnim prehrambenim djelatnostima, ili nečega drugog kataklizmičkog razmjera.

Socijalna revolucija

Klasni sukob između kapitalista i radničke mase je glavna poluga moderne socijalne revolucije.¹⁹

Načelo podjarmljivanja radničke mase kroz nasilje sačinjava osnovu modernog društva. Sva ispoljenja njegova postojanja: ekonomija, politika i društveni odnosi u njemu počivaju na klasnom nasilju čiji su službeni organi autoritet, policija, vojska i pravosuđe. Tzv. buržujsko privatno vlasništvo omogućava trenutni oblik proizvodnje i prisvajanje proizvoda tako da se zasniva na klasnim suprotnostima i iskorištavanju mnogih od strane manjine.

Sve u ovom društvu, svako poslovanje gledano odvojeno, kao i cijelokupni državni sustav je ništa drugo nego li bedem kapitalizma s kojeg se konstantno nadziru radnici, imajući uvijek spremnu silu namijenjenu za represiju svih pokreta radnika koji ugrožavaju osnovu klasnog društva.

U isto vrijeme trenutni društveni sustav namjerno održava radničku masu u stanju neznanja i mentalne stagnacije; on silom sprječava podizanje njezinog morala i intelektualne razine kako bi ju što lakše savladao.

Tehnološki napredak modernog društva, neprestana akumulacija kapitala i konsolidacija političkih sustava učvršćuje moć vladajućih klasa i čini borbu protiv njih sve težom, čime se odgađa odlučujući trenutak oslobođenja rada.

Analiza modernog društva dovodi nas do zaključka da je jedini put transformacije kapitalističkog društva u društvo slobodnih radnika put nasilne socijalne revolucije.³

Liberalna demokracija

Liberalna demokracija je “preferirani” oblik političkog sustava za kapitalistička društva, pošto svojom strukturom omogućuje razdvajanje javne političke sfere od privatne ekonomske sfere društva.

Načelo razdvajanja političkog od ekonomskog života omogućuje kapitalistima institucionalnu zaštitu i utjecaj u političkoj, javnoj domeni društva, dok u privatnoj i ekonomskoj domeni društva nameću vlastiti autoritet nad radnicima.

Da bi što više mogli širiti svoje privatno vlasništvo i poslovanje, kapitalisti koriste državne institucije i zakone kako bi si ukinuli prepreke u ekonomskom privatnom životu (poput zastarjelih feudalnih odnosa i zakona, radničkih prava i sl.).²⁰

Takva buržujska predstavnička demokracija u kojoj danas živimo je ništa drugo nego li privid u kojem kapitalisti i vladajuće klase ustavom/zakonima obdaruju radnicima i siromašnima prava koja ne mogu ostvariti jer nemaju materijalna sredstva da ih ostvare.²¹

Suvremene države počivaju na održavanju privatnog kapitalističkog vlasništva, dok su parlamenti i nacionalne vlade samo iskaz prividne kolaboracije između vladajuće klase i radničke klase na nekom teritoriju nacije države. Nacije države, kao i političko-ekonomska udruženja nacija država su samo suvremeni oblik političke vlasti vladajućih klasa.

Formalno, današnje demokracije dodjeljuju pravo slobode govora, tiska, udruživanja i jednakosti pred zakonom. U stvarnosti su sve te slobode relativnog karaktera: poštivaju se sve dok ne ugrožavaju interese vladajuće klase.

U demokraciji privatno kapitalističko vlasništvo ostaje netaknuto. Demokracija uvijek daje buržoaziji pravo kontrole cijele ekonomije države, cijelog tiska, obrazovanja, znanosti, umjetnosti – kojima buržoazija postaje apsolutni vladar cijele države.

Monopolom u sferi ekonomskog života buržoazija uvijek može uspostaviti svoju neograničenu kontrolu u političkoj sferi. Time su parlament i reprezentativna vlast uvijek u demokracijama samo izvršni organi buržoazije.

Posljedično, demokracija je samo jedan aspekt diktature buržoazije prikrivena iza zavarajuće formule političkih sloboda i prividnih demokratskih jamstava.³

Odbacivanje države i autoriteta (birokracije, policije, vojske …)

Centralizirana državna vlast sa svojim svuda prisutnim organima (stajaćom vojskom, policijom, birokracijom, svećenstvom, sudskim staležom i ostalim organima stvorenima po planu sistematske i hijerarhijske podjele rada) je javna sila organizirana za socijalno porobljavanje te ne može biti sredstvo oslobođenja radničke klase.⁶

Država je skup administrativnih, birokratskih, prisilnih i hijerarhijskih institucija (parlament, državna uprava, pravosuđe, vojska, policija i sl.) koji osigurava ekonomsku i političku prevlast vladajuće (danas) kapitalističke klase nad klasom proizvođača – radnika. Ona za glavni cilj ima reguliranje javnog života i organiziranu uporabu nasilja, kako bi zaštitila privatno vlasništvo, ujedno i kapitalistički način proizvodnje nauštrb podjarmljene radničke mase.

Država i kapitalističko društvo imaju autoritet za osnovno načelo organiziranja društvenog života.

Autoritet je načelo kojim se sustavno uspostavljaju, opravdavaju i promiču društveni odnosi u kojima pojedinci ili skupine djeluju protivno drugih osoba i njihovih želja.

Autoriteti održavaju i pomažu daljnjem iskorištavanju i provođenju nasilja nad većinom ljudi, a kao anarhisti imamo zadaću uspostaviti alternativno društvo bez autoriteta.

Bitno je naglasiti da autoritet i stručnost nisu jedno te isto, pošto anarhističko društvo počiva na omogućavanju i širenju znanstvenog i svekolikog društvenog znanja svim članovima društva u što većoj mogućoj mjeri. To podrazumijeva da anarhisti i radnici uzimaju u obzir stručna mišljenja i prijedloge u svakom aspektu svoga funkcioniranja kako bi se u svakoj situaciji mogla pronaći za društvo najbolja rješenja.²²

Pošto prepoznajemo da su znanost, umjetnost i obrazovanje društveni alati koje je moguće zlorabiti, anarhisti su uvijek bili protiv korištenja znanosti, umjetnosti i obrazovanja kao alata kojima se održavaju i opravdavaju tehnokracije, države i kapitalističko uređenje društva.

Državi i njenim glavnim funkcionerima su, osim samoodržanja, glavni interesi održavanje privatnog vlasništva povlaštenih klasa i oblikovanje institucija i društva takvima da se omogući što veće izrabljivanje i podčinjavanje radničke mase.

Iz tog razloga je oslobođenje rada jedino moguće kroz direktnu revolucionarnu borbu radničke mase i njenih klasnih organizacija protiv kapitalističkog sustava, a ne kroz zauzimanje državne vlasti mirnim ili nasilnim putem.

Odbacujemo socijaldemokratske stranke kao valjano sredstvo oslobođenja radničke klase jer stvarna moć i autoritet uvijek ostaje u rukama kapitalista koji zapravo kontroliraju ekonomijom i politikom države.

S druge strane, odbacujemo nasilnu uspostavu “radničkih država” jer društva koja se zasnivaju na principu autoriteta ne mogu dovesti do oslobođenja rada i radničke mase. Takve se države prvotno opravdava tvrdnjama da one izgrađuju i štite revoluciju, no s vremenom se one sve više bave samim sobom te im to postane cilj po sebi, stvarajući privilegirane kaste koje na kraju ponovno uspostavljaju temelje za kapitalističke, nacionalne države.³

Temeljna kontradikcija razvijenih kapitalističkih društva je između sve učestalijih i razornijih ekonomskih kolapsa svojstvenih kapitalizmu i nerazvijene klasne svijesti, duha kojeg predstavlja moć buržujske tradicije nad proletarijatom.

Smatramo da proletarijat bez zrelosti duha ne može uspostaviti svoju hegemoniju i konačno oslobođenje. Pošto klasna svijest može postići zrelost samo kroz revolucionarni razvoj, u kojem se spontani ustanci i zauzeća moći izmjenjuju s nazadovanjem, odbacujemo bilo koju taktiku koja pokušava na što brži način se domoći moći, pošto je takva moć samo prividna.

Ni jedna “odlučna manjina” ne može razriješiti probleme koje je jedino moguće razriješiti djelovanjem cjelokupne klase; i ako stanovništvo dopusti takvo zauzimanje moći nad sobom s prividnom ravnodušnošću, ono nije u stvarnosti pasivna masa, nego je sposobna, ukoliko ju ne pridobije anarhizam i komunizam, iznenadno napasti revoluciju u bilo kojem trenutku kao aktivni sljedbenik reakcije.

Smatramo da treba aktivirati same mase na najviši mogući nivo aktivnosti, potaknuti njihovu inicijativu i povećati njihovu samouvjerenost kako bi one same mogle prepoznati zadaće pred sobom, pošto samo tako mogu uopće uspješno sprovesti prepoznate zadaće.

Iz tog je razloga nužno razbiti dominaciju tradicionalnih organizacijskih oblika i starih vođa, te im se ni pod kojim okolnostima pridružiti u koalicijsku vlast.

Razvoj novih oblika organiziranja i konsolidacija materijalnih snaga masa – samo je tako moguće reorganizirati proizvodnju i obranu protiv vanjskih napada kapitalizma, kao i stvoriti takve preduvjete da se sprječi kontrarevolucija.

Moć kojom buržoazija raspolaže počiva na manjku autonomije i neovisnosti duha proletarijata.

Revolucionarni razvoj sastoji se od toga da proletarijat oslobodi samog sebe od ove zavisnosti, od tradicija prošlosti – te je to jedino moguće kroz vlastito iskustvo borbe.

Tamo gdje je kapitalizam institucija dužeg postajanja, protiv koje se radnici bore već popriličan broj generacija, proletarijat je bio primoran u svako doba izgraditi nove metode i oblike pomoći u svojoj borbi, i to u skladu s trenutačnim stadijem kapitalističkog razvoja.

Umjesto da ih se smatra samo kao privremenim sredstvima, oni se idoliziraju kao trajnim, apsolutnim i savršenim oblicima; posljednično su postali okovima nad razvojem koje je potrebno razbiti. Dok klasu zahvaća konstantni preokreti i brzi razvoj, vođe zaostaju u specifičnoj fazi te njihov ogromni utjecaj može sputavati pokret; oblici djelovanja postaju dogme i organizacije se uzvisuje na status cilja za sebe, čineći sve težim pokušaje reorijentacije i adaptacije prema promjenjivim uvjetima borbe.

Svaki stadij razvoja klasnog sukoba mora savladati tradicije prijašnjih razdoblja da bi bio sposoban prepoznati svoje zadaće jasno te ih sprovesti učinkovito.

Klasni sukob se toliko brzo razvija u odnosu na zastarjele tradicije organiziranja da se revoluciju nakon prvotnog izbijanja može smatrati kao procesom unutarnjeg sukoba. Upravo se unutar samog proletarijata razvija otpor kojeg se mora savladati, te kroz savladavanje vlastitog otpora proletarijat, također, savladava vlastita ograničenja i sazrijeva prema anarhiji i komunizmu.²³

Parlamentarizam

Pošto smatramo da se nalazimo u revolucionarnom razdoblju radničke borbe, odbacujemo korištenje parlamenta kao sredstvo borbe proletarijata.

Parlamentarna aktivnost je obrazac borbe u kojem samo vođe aktivno sudjeluju i u kojem mase igraju samo podređenu ulogu. Čine ju pojedinačni zastupnici koji vode glavnu bitku, što samo potiče iluziju među masama da drugi mogu odraditi borbu za njih.

Nije rijetko uvjerenje da vođe mogu izboriti važne reforme za radnike u parlamentu (čak postoji iluzija da parlamentarci mogu izboriti transformaciju u socijalizam kroz odluke parlamenta); ali sada se prije može čuti umjerenija tvrdnja da zastupnici u parlamentu mogu značajno doprinijeti socijalističkoj propagandi.

No to još uvijek podrazumijeva zadržavanje glavne uloge vođa i uzimanje zdravo za gotovo da će stručnjaci određivati politiku – čak i ako se određuje pod demokratskim velom debata i rezolucija kongresa; povijest socijaldemokracije i državnog socijalizma je niz neuspješnih pokušaja da se potakne same članove da određuju politiku.

To je neizbježno sve dok proletarijat vodi parlamentarnu borbu, dok mase tek imaju stvoriti svoje organe za samoakciju, tj. dok je revoluciju tek potrebno stvoriti; i čim mase počnu intervenirati, djelovati i donositi odluke u svoje ime, nedostaci parlamentarne borbe postaju sve više nadmoćni.

Taktički problem s kojim smo suočeni je kako da se riješimo tradicionalnog buržujskog mentaliteta koji paralizira snagu proleterskih masa; sve što daje novu snagu prethodno priznatim konceptima je štetno.

Najžilaviji i najuporniji element u tradicionalnom buržujskom mentalitetu je ovisnost o vođama kojima mase prepuštaju da određuju pitanja od općeg značaja i da upravljaju njihovim klasnim pitanjima. Parlamentarizam neizbježno teži sprječavanju autonomnog djelovanja masa koje je potrebno za revoluciju.

Revolucija podrazumijeva nešto više od masovnih napada zbacivanja vlasti koje, kako znamo, ne mogu sazvati vođe, nego mogu isključivo započeti kao duboki impuls masa. Revolucija zahtjeva da se poduzme socijalna rekonstrukcija, da se donesu teške odluke, da se cijeli proletarijat uključi u kreativnu akciju –  što je jedino moguće ako radnice i radnici u sve većem i većem broju preuzmu stvari u svoje ruke, znaju svoje dužnosti, istražuju, agitiraju, upregnu, razmišljaju, procjenjuju, iskoriste prilike i djeluju u njima.

Ali sve ovo je teško i zahtjeva puno truda: sve dok radnička klasa smatra da vidi lakši izlaz iz svojih problema pomoću drugih, koji djeluju u njeno ime tako da s visokih položaja donose odluke, davaju znakove za akciju i donose zakone, stari načini razmišljanja i stare slabosti će ju praviti neodlučnom i pasivnom.

Osim što parlamentarizam djeluje kontrarevolucionarno tako da osnažuje dominaciju vođa nad masama, on je također sklon iskvariti same vođe.

Kada osobno rukovođenje državnim poslovima mora nadomjestiti manjak aktivne moći masa, sitna diplomacija se razvija; bez obzira na početne namjere partije, ona mora pokušati i dobiti legalnu osnovu, položaj u parlamentarnoj moći; na kraju se odnos između sredstva i cilja izvrće te parlament više ne služi kao sredstvo prema socijalizmu, već socijalizam služi kao reklamni slogan za parlamentarnu politiku.

U tom procesu donedavne radikalne komunističke i socijalističke partije mijenjaju svoj karakter; postaju parlamentarne stranke s istim legalnim statusom kao ostale, uključujući se u njihove svađe, te tako postaju nova inačica stare socijaldemokracije pod novim radikalnim sloganima.

One mogu samo doprinijeti političkom sukobu unutar same radničke klase. Iako ove sklonosti prestanu kada ekonomske okolnosti ojačavaju revolucionarni osjećaj, čak i najmanje kretanje prema reformizmu može naštetiti revolucionarnom pokretu, ograničavajući razvoj jasne klasne svijesti. I kada je ekonomska situacija privremeno priklonjena kontrarevoluciji, ova politika popločava put skretanju revolucije na teren reakcije. ²⁴

U tom svjetlu smatramo masovnu, direktnu akciju koju sprovode same radnice i radnici i do veličine generalnog štrajka zajedničkom taktičkom osnovom anarhista i komunista.

U parlamentarnom djelovanju je proletarijat podijeljen u nacije, te istinska internacionalna intervencija nije moguća; u masovnoj akciji protiv internacionalnog kapitala nestaju nacionalne podjele i svaki pokret, neovisno o zemlji djelovanja, je dio jednog svjetskog sukoba.²⁴

Birokratski sindikalizam

Kako parlamentarno djelovanje utjelovljuje psihološki stisak vođa nad radničkim masama, tako sindikalizam utjelovljuje stisak materijalnog autoriteta vođa.

U kapitalizmu sindikati čine prirodnu organizaciju za okupljanje proletarijata, a u današnjem kasnom stadiju kapitalizma su sindikati postali ogromni savezi koji jasno pokazuju iste sklonosti u razvoju kao i buržujska država u prijašnjim razdobljima. U njima je nastala klasa službenika, birokracija koja kontrolira svim resursima organizacije – financijska sredstva, tisak, imenovanje službenika; često imaju i još dalekosežnije moći, tako da su se pretvorili iz sluga kolektivu u njegovog gospodara te sebe poistovjećuju s organizacijom.

Sindikati nalikuju državi i njenoj birokraciji po tome da, usprkos demokratskom obliku, volja članova ne može prevladati birokraciju; svaka pobuna se slomi na pažljivo izgrađenom aparatu naredbi biznisa i poslovnika, prije nego li se može uzdrmati hijerarhiju. Tek nakon godina tvrdoglavosti može opozicija zabilježiti ograničeni uspjeh, najčešće svedeno na smjenu rukovodstva.

Postoje mnogostruki slučajevi u kojima se članstvo pobuni i djeluju po svojoj vlastitoj inicijativi protiv volje vodstva ili odluke samog sindikata. Ovakvi slučajevi samo govore o stvarnoj prirodi sindikata, gdje sindikat ne čini kolektivni alat članstva, već je članstvu nešto potpuno strano; radnici ne upravljaju svojim sindikatom, nego sindikat stoji nad njima kao vanjska sila protiv koje se mogu pobuniti iako su oni sami izvor njegove moći – baš poput države.

Ako pobuna splasne, ponovno se uspostavlja stari red; on se zna uspostaviti unatoč mržnji i nemoćnoj ogorčenosti masa, pošto stari red počiva na ovoj ravnodušnosti masa, manjku jasnog shvaćanja i ujedinjene, ustrajne svrhe, kao i na tome da se održava na središnjoj potrebi sindikata kao jedinog sredstva pronalaženja snage u svojim brojevima protiv kapitala.

Kroz suprotstavljanje kapitalu, suprotstavljanje njegovoj sklonosti potpunom osiromašenju, određivanjem limita tog osiromašenja i omogućavanjem egzistencije radničke klase je sindikalni pokret odradio svoju ulogu u kapitalizmu, te je tako postao ogranak samog kapitalističkog društva.

Ali jednom kada proletarijat prestane biti dijelom kapitalističkog društva, te s dolaskom revolucije postane njegov rušitelj, sindikat ulazi u sukob s proletarijatom.

Sindikalni pokret postane legalni, otvoreni podržavatelj države pošto ga država priznaje, te postavlja “proširenje ekonomije ispred revolucije” za svoj slogan, iliti promovira održanje kapitalizma.

Sindikalni službenici surađuju s državnom birokracijom, ne samo korištenjem svoje moći da suzdrže radničku klasu u korist kapitala, već i time da se njihove “politike” sve češće svode na zavarivanju masa demagoškim sredstvima i osiguravanju njihovog pristanka pogodbama koje sindikati dogovore s kapitalistima.

Kao što odbacujemo korištenje postojeće države i državnog aparata kao instrument proleterske revolucije, isto se mora, unatoč svojim demokratskim oblicima, primjeniti i na sindikalne organizacije.

Njihov kontrarevolucionarni potencijal nije moguće uništiti ili umanjiti zamjenom rukovodstva, zamjenom reakcionarnih vođa s radikalnim ili “revolucionarnim” vođama.

Upravo je oblik organizacije ono što čini mase nesposobnima i sprječava ih u pretvaranju sindikata u organ njihove volje.

Revolucija može biti uspješna samo uništavanjem ove organizacije, tj. potpunim revolucionariziranjem njene organizacijske strukture tako da postane nešto sasvim drugačijim.

Sustav radničkih savjeta nije samo sposoban iskorijeniti i ukinuti državnu birokraciju, nego i sindikalnu birokraciju; čini će kompletnu osnovu društvenog i ekonomskog života. Ali ako je najbitniji element revolucije taj da mase preuzmu rukovođenje društvom i proizvodnjom u svoje ruke, onda je svaki oblik organizacije koji ne dopušta da mase samostalno kontroliraju i usmjeravaju kontrarevolucionaran i štetan; te bi ga se trebalo zamijeniti drugim oblikom koji je revolucionaran pošto omogućuje radnicima da sami sve određuju aktivno.

To ne znači da ovaj oblik treba uspostaviti među još uvijek pasivizirane radnike u očekivanju da proradi kod radnika revolucionarni osjećaj u narednom vremenu: novi oblik organizacije je jedino moguće uspostaviti tijekom procesa revolucije, tako da radnici revolucionarno interveniraju.

Prepoznavanje uloge koju trenutni oblik organizacije izvršava isto tako određuje stav koji anarhisti i komunisti trebaju zauzeti u odnosu na pokušaje koje oslabljuju ili želi slomiti taj oblik.

Svaki novi oblik koji oslabljuje konfederacije središnjica i njihovu povezanost otklanja zapreku revoluciji i oslabljuje kontrarevolucionarni potencijal sindikalnih birokracija.
Ideja da se sve opozicijske i revolucionarne sile drže zajedno unutar konfederacija kako bi ih eventualno preuzeli kao većina i revolucionariziralo je privlačna. Ali to je, nažalost, puka želja, maštovita kao i srodna ideja da se preuzme veća stranka. Ta zamisao nije ostvariva jer birokracija već zna kako se obračunati s opozicijom prije nego ona postane opasna.

Osim toga, revolucija se ne odvija prema nekom savršenom programu, već prirodni proboji vatrenih aktivnih skupina uvijek čine posebnu ulogu unutar revolucije kao njena pokretačka snaga.

Ako anarhisti i komunisti odluče braniti konfederacije središnjica protiv takvih inicijativa radi kratkotrajne dobiti, istom odlukom bi poduprli zapreke koje će im kasnije postati najtežim preprekama.

Stvaranje savjeta od strane radnika, njihovog vlastitog organa moći i akcije, po sebi označava dezintegraciju i raspuštanje države.

Ali kao nedavniji oblik organiziranja kojeg je stvorio sami proletarijat, sindikat će preživjet mnogo duže jer je njegov temelj uživućoj tradiciji osobnog iskustva, te jednom kada sa sebe strese državno-demokratske iluzije će zauzeti svoje mjesto u konceptualnom svijetu proletarijata.

Ali pošto su sindikati nastali iz samog proletarijata, kao proizvodi njegovog vlastitog kreativnog djelovanja, upravo ćemo u tom području vidjeti najviše novih oblika organiziranja kao neprestani pokušaj prilagodbe novim uvjetima; sljedeći proces revolucije, novi oblici borbe i organizacije će biti izgrađeni na modelu savjeta u procesu konstantne transformacije i razvoja.²⁵

Fašizam i autoritarni oblici vlasti

Iako suvremene predstavničke države formalno garantiraju dobrobit pojedinaca i društveno blagostanje, one su u stvarnosti podložne nestabilnosti i krizama pošto moraju osiguravati privatno vlasništvo neovisno o ekonomskim prilikama.

Pošto kapitalističke ekonomije imaju periodično ponašanje u kojem se izmjenjuju razdoblja rasta i kriza, klasni sukobi tijekom kriza ojačavaju i najčešće uzrokuju promjene ili nestabilnost državne vlasti.

Suvremene predstavničke države za održavanje klasne vlasti moraju zadovoljiti dva uvjeta. Prvi uvjet je ograničavanje ekonomskih klasnih sukoba oko npr. plaća, radnih sati i radnih uvjeta na “logiku tržišta”, ako to ne ugrožava akumulaciju kapitala. Drugi uvjet je ograničavanje političkih klasnih sukoba na “logiku elektoralizma” (sukob za izbornu većinu, time i legitimnost provođenja politika u ime nekog “imaginarnog” općeg ili nacionalnog interesa).

U slučaju da radnici iskoriste svoju ekonomsku moć da se suprotstave političkom autoritetu (npr. generalni štrajk) i/ili radnici iskoriste političku moć da ugroze vlasničke odnose (npr. nacionalizacija privatnog vlasništva bez kompenzacije), kapitalistička klasna vlast je fundamentalno ugrožena. U takvom slučaju vladajuće klase dokidaju ustavnu demokraciju ili koncentriraju moć u rukama izvršne vlasti koja ne podliježe demokratskom procesu.²⁶

Ukratko, napušta se razgraničavanje društvenog života na ekonomsku i političku domenu kada nije moguće kroz “normalna” politička sredstva postići klasni kompromis/kolaboraciju.

Fašistički pokreti i autoritarni režimi su povijesno nastali kao reakcija na klasne sukobe i socijalističke pokrete, predstavljajući se kao alternativa ili kao spasitelji od trenutnih društvenih previranja.

Fašistički pokreti i autoritarni režimi imaju za cilj povećanje ovlasti i upravljanje društvenim životom unutar vlastitih nacija država, a pošto je dominantni oblik društvenog života u nacijama državama buržujski (jer se radi o društvima s dominantnim kapitalističkim načinom proizvodnje), pripadnici buržoazije su priklonjeni podržati takve pokrete i režime.

Iz tog razloga odbacujemo savezništvo ili “ujedinjene frontove” s buržujima i njihovim saveznicima, pošto se njihovim vodstvom i reformskim kompromisima omogućuje daljnja legitimizacija i širenje fašističkih pokreta i autoritarnih preuzimanja “državnog kormila”.

Smatramo da je antifašističku borbu moguće voditi samo kao samostalni i ujedinjeni napor samih proletera i zajednica, kroz revolucionarnu moć organizirane i klasno svjesne radničke klase na radnim mjestima, u zajednicama, u obrazovnim ustanovama i na ulicama. Samo je tako moguće se dugoročno i uspješno boriti protiv fašista, zbaciti državu i kapitalizam, kao i izgraditi novi svijet odozdo prema gore.

Liberalna ideologija

Da bi razumjeli zbog čega je revolucija dugotrajan proces, moramo razumjeti zbog čega je buržoazija toliko moćnija u razvijenim industrijskim društvima.

Da li je osnova njene moći u brojevima? Nije, pošto su proleterske mase brojnije.

Da li leži u buržujskoj vlasti nad cijelim ekonomskim životom? To zasigurno čini bitan faktor moći, ali koji se izuzetno smanji u trenucima ekonomskog kolapsa.

Da li leži u kontroli države onda, s njenim cjelokupnim sredstvima prisile? Zasigurno, pošto ju je uvijek koristila da podčini proletarijat. Ali ne smijemo zanemariti slučajeve kada su države otišle van kontrole buržoazije, kada su bile potpuno paralizirane i gdje su mase bile u kontroli: i unatoč tome je buržoazija uspjela ponovno izgraditi svoju vlast i podčiniti radnike (npr. studeni 1918. u Njemačkoj i Austriji).

Ovaj slučaj nam je razotkrio skriveni izvor moći kojima buržoazija raspolaže, koji omogućuje ponovnu uspostavu njene prevlasti kada se ona prividno čini u potpunosti slomljenom. Ta skrivena moć je buržujski ideološki utjecaj nad proletarijatom.

Pošto se proleterske mase vode buržujskim mentalitetom, one lako ponovno vlastoručno uspostave prevlast buržoazije nakon što je ona prethodno već propala.²⁷

Individualizam

Najveći problem revolucije u razvijenim industrijskim zemljama je često stoljetni ili višestoljetni utjecaj buržujskog načina proizvodnje nad mislima i osjećajima narodnih masa.

Tako se u zemljama Zapadne Europe razvila jaka obrtnička klasa u srednjovjekovnim gradovima, a zalaskom feudalizma je ojačala i seljačka klasa u kojoj su pojedinci često gospodarili  vlastitim poslovanjem. Takvim razvojem su se javile čvrste nacionalne kulture, poput pomorskih zemalja Engleske i Francuske koje su predvodile razvoj kapitalizma. U zemljama Zapadne Europe je tijekom 19. stoljeća cjelokupna ekonomija postala podložna kapitalu, uključujući i najzabačenije poljoprivredne radnje unutar kapitalističkog svjetsko-trgovačkog sustava.

Proširenje kapitalizma je povećalo i preradilo buržujsku nacionalnu kulturu, koju je cjelokupna psihološka propaganda medija, škola i crkvi utuvila u glave masa – i onima koje je kapital proletarizirao i privukao u gradove, i onima koji su ostali na svojoj zemlji (kao npr. u SAD-u, Kanadi ili Australiji).²⁷ Proširenje kapitalističkog načina proizvodnje je do kraja 20. stoljeća obuhvatio i sve ostale zemlje svijeta neovisno o blokovskim pripadnostima, u kojima su prethodno ruralne i industrijski nerazvijene zemlje Istočne Europe, Bliskog i Dalekog istoka razvile vlastite nacionalne kulture i industrije, podvrgavajući svoje stanovništvo proletarizaciji i nacionalističkoj (dakle, buržujskoj) propagandi.

Valja probati sumanutu kompleksnost buržujskog mentaliteta sažeti u par rečenica. Njegova glavna karakteristika je individualizam koji je proizašao iz sitnoburžujskih i seljačkih oblika rada na početku kapitalističkog razvoja u zemljama Zapadne Europe.

Perspektiva pojedinca je ograničena na njegovo radno mjesto, umjesto na prihvaćanju društva kao cjeline; princip razdjele poslova se čini toliko apsolutnim da se na samu politiku, vlast nad cjelokupnim društvom ne gleda kao nešto što se tiče svih nas, nego samo kao monopolom vladajućeg sloja, specijalizirano područje pojedinih stručnjaka – političara.

Sa svojim stoljećima materijalne i intelektualne trgovine, svojom književnošću i umjetnošću, buržujska kultura se učvrstila u proleterske mase i stvara osjećaj nacionalne solidarnosti, usidrene duboko u podsvijest koja se potencijalno može izraziti u nacionalnoj klasnoj solidarnosti i uvelike otežati internacionalno djelovanje.

Buržujska kultura postoji poglavito u proletarijatu kao tradicionalni kalup misli. Mase, koje  buržujska kultura zahvaća, razmišljaju ideološki umjesto na stvarnim osnovama: buržujska misao je uvijek bila ideološka.

Ali ta ideologija i tradicija nisu integrirane; mentalni refleksi preostali iz bezbrojnih klasnih sukoba prijašnjih stoljeća su preživjeli kao politički i religijski sustavi misli koje odjeljuju stari buržujski svijet, time i proletarijat rođenom u njemu, i to u skupine, crkve, sekte i stranke međusobno odijeljene prema svojim ideološkim perspektivama.

Buržujska prošlost isto tako preživljava unutar proletarijata kao organizacijska tradicija koja stoji na putu klasnog jedinstva potrebnog za stvaranje novog svijeta; u tim arhaičnim organizacijama radnici su sljedbenici buržujske vangarde.

Upravo je inteligencija ta koja opskrbljuje vođe u ovim ideološkim sukobima. Inteligencija – svećenici, učitelji, intelektualci, novinari, umjetnici, političari – sačinjavaju brojnu klasu čija je funkcija da njeguje, razvija i promiče buržujsku kulturu; ona ju prenosi na mase i ponaša se kao posrednik između hegemonije kapitala i interesa masa.

Hegemonija kapitala je ukorijenjena u intelektualnom vodstvu ove skupine nad masama. Jer iako su se podjarmljene mase često pobunjivale protiv kapitala i njegovih posrednika, to su jedino činili pod vodstvom inteligencije; te se čvrsta solidarnost i disciplina izborena u ovom zajedničkom sukobu nadalje dokazuje kao najjača podrška sustavu jednom kada ove vođe otvoreno pređu na stranu kapitalizma.

Tako je socijaldemokracija učinila proleterske mase mentalno ovisnima o političkim i drugim vođama, koje su mase, smatrajući ih specijalistima, ostavile da upravljaju svim bitnim stvarima opće prirode koje utječu na klasu, umjesto da ih same uzmu u svoje ruke.

Čvrsta solidarnost i disciplina, koja se razvila unutar silnih klasnih sukoba tijekom prijašnja dva stoljeća, nisu potkopale kapitalizam, već su isključivo osigurale moć vodstva i organizacije nad masama, čineći ih bespomoćnim alatima buržoazije, imperijalizma i reakcije.

U kriznim vremenima kada se mase dovedene do očaja i potaknute na akciju, hegemonija buržujske ideologije nad masama ne može zaustaviti privremeno oslabljivanje moći te tradicije. Ali onda ideologija dođe opet na vidjelo i pretvori privremene pobjede u poraze.

Ovo su konkretne sile, u našem pogledu, koje sačinjavaju hegemoniju buržujskih koncepata u djelu:

• u štovanju apstraktnih slogana poput “demokracije”
• u moći starih navika u idejama i programskim točkama, poput ostvarenja socijalizma kroz parlamentarne vođe i socijalističku vladu
• u manjku proleterskog samopouzdanja kao utjecaj propagandnih laži o revolucionarnim događanjima na mase
• i najviše od svega u povjerenju masa u stranku, organizaciju i vođe koji su desetljećima uobličavali njihove borbe, njihove revolucionarne ciljeve, njihov idealizam.

Ova strahovita mentalna, moralna i materijalna moć organizacija, ove ogromne mašinerije mukotrpno stvorene od strane samih masa kroz godine mukotrpnog truda, uobličene u tradiciji oblika radničkih borbi koje pripadaju razdoblju u kojem je radnički pokret bio samo izdanak kapitala u usponu, sada slama sve revolucionarne tendencije koje bukte u masama.²⁷

Revolucionarni sindikalizam

Smatramo da anarhisti moraju sudjelovati u revolucionarnom sindikalizmu kao jedan od oblika revolucionarnog radničkog pokreta.

Međutim, pitanje koje se danas nameće nije ono da li anarhisti trebaju ili ne trebaju sudjelovati u revolucionarnom sindikalizmu, nego kako i s kojim ciljem oni moraju sudjelovati u njemu.

Smatramo da revolucionarni sindikalizam može izbjeći skretanje k oportunizmu i reformizmu samo ako je njegovo djelovanje isprepleteno i u bliskoj vezi s anarhistima.

Uzimajući u obzir sindikalizam koji se zasniva samo na profesionalnim tijelima radnika bez koherentne društvene i političke teorije, čime ga se pravi bespomoćnim u rješavanju društvenih pitanja sam po sebi: tada je zadaća anarhista u redovima radničkog pokreta razvijati libertersku teoriju i usmjeravati ga u liberterskom smjeru kako bi se pretvorio u aktivno krilo društvene revolucije.

Ne smijemo nikada zaboraviti kako će se sindikalizam, ako ne može pravovremeno pronaći podršku u anarhističkoj teoriji, okrenuti ideologiji političkih partija sklone državama.

Ciljevi anarhista u redovima revolucionarnog radničkog pokreta se mogu ostvariti samo pod uvjetom da je njihov rad isprepleten i povezan s aktivnosti anarhističke organizacije izvan sindikata.

Drugim riječima, moramo ući u revolucionarne sindikate kao organizirana sila, odgovorna da uspješno odradi posao u sindikatima pred anarhističkom organizacijom i orijentiranoj od potonje.

Ne ograničavajući se na stvaranje anarhističkih sindikata, moramo proširiti naš teorijski utjecaj na druge sindikate i u svim njihovim oblicima. Ovaj cilj možemo ostvariti samo radeći rigorozno unutar anarhističkih kolektiva; ali nikad u malim empiričkim skupinama, između kojih ne postoji ni organizacijska veza ni teorijski dogovor.

Skupine anarhista na radnim mjestima u firmama, tvornicama i radionicama, zaokupljeni stvaranjem anarhističkih sindikata, vodeći borbu u revolucionarnim sindikatima za prevlast liberterskih ideja u sindikalizmu, skupine organizirane u svojem djelovanju od strane anarhističke organizacije: to su načini i sredstva anarhističkih promišljanja naspram sindikalizmu.³

Radnička klasa ne može razviti kapacitete za vlastito oslobođenje preko noći. Kroz više-manje dugotrajan proces radnici mogu razbiti fatalizam i navike pod kojima istovremeno trpe i perpetuiraju hijerarhije, mogu nadići podijele (poput onih prema etnicitetu, rase ili roda) i razviti vještine i samouvjerenje, solidarnost i organizacijsku snagu da nadiđu kapitalistički režim.

Ekonomija bi u potpunosti stala bez našeg rada. Rad je glavni izvor kolektivne moći radničke klase. Akcije velikih razmjera kao opći štrajkovi unutar radničke klase grade doživljaj kolektivne moći. Samostalnim vođenjem radnih mjesta i vlastitih masovnih organizacija, sudionici razvijaju osjećaj samouvjerenosti u vlastite sposobnosti i vlastite kapacitete.

Sindikalizam je imao dvije tendencije tijekom povijesti. Nekad su radnici razvijali vlastite “grassroot” sindikaliziranje na radnim mjestima gdje bi djelovali jedinstveno međusobno i sami imali kontrolu nad svojim borbama protiv svojih šefova i vlasnika poduzeća – radničko vođenje sindikaliziranja.

S druge strane dominira žuti birokratski sindikalizam kojeg kontroliraju plaćene hijerarhije. Sindikati su svoj fokus ograničili na vrlo uske probleme plaća i benefita, kao i rutinskih kolektivnih pregovaranja. Opći štrajkovi i radničke borbe prije Drugog svjetskog rata su se zaboravili te je birokracija uspjela monopolizirati pregovore s poslodavcima, a uz to je natjerala radnike da potražuju političare za rješavanje problema koje nadilaze kolektivna pregovaranja. Radnici su poticani da gledaju na sindikat kao na servis agenciju.

Plaćene hijerarhije su najčešće alergične na direktne militantne akcije, želeći minimalizirati zakonske i financijske rizike sindikatu. One ograničavaju borbe unutar dozvoljenog okvira za uspostavu dugoročnih veza s “poslodavcima”.

Alternativa žutom sindikalizmu je ponovna izgradnja radničke protumoći kroz “grassroot” direktne radničke akcije i radničko organiziranje unutar radnih mjesta, neovisno od sindikalnih birokracija i političkih partija.

Oblik sindikalizma kojeg mi zagovaramo je radnička kontrola klasnog sindikalizma. Klasni sindikalizam znači organiziranje na način da se svi radnici ujedine u borbi protiv vladajućih klasa. Ovaj oblik sindikalizma se izgrađuje odozdo prema gore, ali se ne ograničava na borbu oko uvjeta života radnika u pojedinoj firmi ili industriji, nego radi na tome da se izgrade veze i solidarnost s drugim radnicima.

Klasni sindikalizam je izričito vidljiv u masovnim akcijama poput općeg štrajka protiv države ili svih kapitalista. Radnički kontrolirani klasni sindikalizam je samoupravan, vođen od samih članova, izgrađen na masovnoj participaciji te koji radi k širenju solidarnosti i međusobnog radničkog udruživanja, bez obzira na razlike između sektora, visine primanja ili granice.

Klasni sindikalizam je zasnovan na klasnoj solidarnosti, najbolje opisan sloganom „Ozljeda jednog je ozljeda svih!”. Povrede uzrokovane različitim oblicima ugnjetavanja (poput onih zasnovanih na rasizmu, seksizmu ili porijeklu) se ne smiju ignorirati.

Stoga je sindikaliziranje koje mi potičemo ono samoorganiziranja radnika koje uvijek radi na širenju solidarnosti i povezivanju radnika, koje se zasniva na direktnoj kolektivnoj akciji, koje se bori protiv svih oblika nejednakosti i ugnjetavanja i koje odbacuje bilo kakve ideje suradnje sa šefovima.¹⁴

Među najbitnijim principima radničkog organiziranja smatramo: nadilaženje odvajanja prema struci, zagovaranje striktne klasne linije (što uključuje borbu za sve radnike, a ne samo članove sindikata), demokratska struktura sindikata u kojoj se odluke donose odozdo prema gore prema pravilu “jedan član – jedan glas” i direktna akcija na radnim mjestima umjesto kolektivnog pregovaranja.⁷

Radnička klasa sebe ne može osloboditi osim ako radnici preuzmu sredstva proizvodnje i distribucije. Za to je potreban razvoj radničkog masovnog pokreta koji ima vlastitu povijest i praksu samovođenja borbi i vlastitih organizacija, a time i stvaranje pokreta koji teži zamjeni postojećih industrijskih autokracija sa samoupravljanjem u slobodnom socijalističkom društvu.

Nastanak radnički kontroliranog klasnog sindikalizma većeg raspona omogućuje stvaranje slobodarskog društva.

Da bi se transformirao radnički pokret, podržavamo napore kojima se izgrađuju radnički upravljani sindikati na radnim mjestima koji su neovisni od žutih birokratskih sindikata. No isto tako birokratski sindikati postoje u mnogobrojnim važnim industrijama. Ne možemo ignorirati ili ostati podalje od birokratskih poslovnih sindikata sve dok ih radnici stvarno koriste kao sredstvo samoobrane protiv poslodavaca. Moramo sudjelovati u tim sindikatima te se organizirati unutar njih kako bi birokratskim sindikalistima izbili što više moguće sposobnost kooptiranja i manipulacije radničkih borbi.¹⁴

Uloga revolucionarne organizacije

Revolucionarna organizacija teži tome da doprinese teorijskom i praktičnom razvoju revolucionarne borbe. Revolucionarna organizacija sudjeluje unutar radničke klase i traži na koje načine može proširiti i poopćiti revolucionarni potencijal radničke klase. Ona teži zadržavanju povijesnog sjećanja svojih iskustva uspjeha i neuspjeha kako bi ojačala masovne pokrete u vlastitom oslobođenju. Ona sudjeluje unutar masovnih pokreta kao ravnopravni sudionik borbe. Revolucionarna organizacija bi trebala biti alat za aktivne i militantne članove unutar klase. Ona ne potražuje dominaciju, ne manipulira, ne naređuje i ne kontrolira masovne pokrete, pošto organizacija prepoznaje da su ti pokreti sami revolucionarni nositelji socijalne transformacije, a ne revolucionarna organizacija.

Revolucionarna organizacija se organizira unutar masovnih pokreta kako bi doprinijela njihovoj moći, uvijek radeći prema razvoju autonomne klasne svijesti, kapaciteta, sposobnosti i solidarnosti samih radničkih organizacija. Sudjelovanje unutar masovnih pokreta povećava kapacitet revolucionarne organizacije i masovnih pokreta da provodi direktnu akciju i preokrene odnose moći. Ono omogućava oboje da iskusi kolektivnu moć kroz borbu. Revolucionarna organizacija predlaže kolektivna rješenja svakodnevnim problemima, bilo to direktno suprotstavljanje ugnjetačima ili izgradnja alternativnih institucija protiv kapitalizma i države.

Revolucionarna organizacija u svome radu s pokretima stvara pozitivne odnose s drugim solidarnim aktivistima i organizacijama.⁴

Aktivnosti anarhista se mogu razdvojiti u dva razdoblja, ono prije revolucije i ono tijekom revolucije. Tijekom oba razdoblja anarhisti mogu ispuniti svoju ulogu kao organizirane sile ako imaju jasne koncepcije o ciljevima njihove borbe i putevima koji vode do ostvarenja tih ciljeva.

Temeljni cilj anarhista u predrevolucionarnom razdoblju je pripremanje radnika i seljaka za socijalnu revoluciju.³ U to se podrazumijeva širenje jasnih i dostupnih saznanja o metodama i ciljevima anarhizma i komunizma, kako bi masama osigurali elemente za autonomno djelovanje i prosudbu situacije u kojoj se nalaze. Jasna određenost principa neizravno djeluje na mnogobrojne koji su prvotno suzdržani, a revolucija razotkrije aktivnu moć usmjerenja borbi točno određenim metodama i ciljevima.²⁸

Odbacivanjem službene (buržujske) demokracije, autoriteta i države, kao i proglašenjem potpunog oslobođenja rada, anarhizam naglašava u cijelosti valjane principe klasnog sukoba. Anarhizam upozorava i razvija u masama klasnu svijest i revolucionarnu beskompromisnost klase.

Upravo se slobodarska naobrazba masa mora usmjeriti precizno prema idejama anarhokomunizma poput klasna beskompromisnost, antidemokratizam i antidržavnost. Ali naobrazba sama nije dovoljna – što je također potrebno je određena masovna anarhistička organizacija. Da bi se to ostvarilo, potrebno je raditi u dva smjera: u jednu ruku na odabiru i okupljanju revolucionarnih radničkih snaga na teorijskim osnovama slobodarskog komunizma (posebna organizacija slobodarskih komunista), a u drugu ruku prema okupljanju revolucionarnih radnika i seljaka na ekonomskoj osnovi proizvodnje i konzumacije (revolucionarni radnici i seljaci organizirani na osnovi proizvodnje: radnička i slobodna seljačka udruženja i savjeti).

Radnička i seljačka klasa koja je organizirana na osnovi proizvodnje i konzumacije i u koju su doprle revolucionarne anarhističke pozicije će biti prva jaka točka socijalne revolucije.

Što su takve organizacije sve više svjesne i organizirane na anarhistički način danas, to će one više stvoriti beskompromisnu i kreativnu volju u trenutku revolucije.

Uloga anarhista u revolucionarnom razdoblju se ne smije ograničiti samo na širenju glavne misli liberterskih ideja. Život nije samo arena za širenje ovog ili onog koncepta, nego u jednakoj mjeri i arena sukoba, strategije i težnji ovih koncepata u rukovođenju ekonomskim i društvenim životom.

Više nego ikoji drugi koncept, anarhizam bi trebao biti vodeći koncept revolucije pošto je samo na teorijskoj osnovi anarhizma moguće da društvena revolucija uspije u potpunom oslobađanju rada.

Vodeća pozicija anarhističkih ideja tijekom revolucije predlaže orijentaciju događaja prema anarhističkoj teoriji. Međutim, teorijska pokretačka sila se ne smije zamijenit s političkim vodstvom državničkih partija koje u konačnici dovodi do državne moći.³

Historijski materijalizam

Smatramo da je osnova kritike kapitalizma ona kritika koja se temelji na materijalističkom i znanstvenom pristupu razumijevanja pojava, kretnji i zakona koji upravljaju sistemom kojega živimo.

Sagledavajući stvarne materijalne uvjete, odnose na kojima počivaju i iz kojih su proizašli, dobivamo pristup široj slici društva i čovječanstva. Takvim pristupom otkrivamo da sistemske promjene proizlaze iz samog načina proizvodnje i odnosa koji niču iz istoga, iz njegovih kontradikcija i kretnji.

Tako je razvoj ljudskog društva, time i ekonomski razvoj kapitalizma, određen čvrstom neophodnošću, poput zakona prirode. Ali taj razvoj je istovremeno djelo ljudi koji imaju svoje uloge u njemu i u kojem svaka osoba određuje svoje djelovanje sa sviješću i svrhom – iako ne sa sviješću društvene cjeline.

Buržujskom načinu razmišljanja se ovdje pojavljuje kontradikcija; ili ono što se događa ovisi o ljudskom slobodnom izboru ili, ako je upravljano nepromjenjivim zakonima, su ta djelovanja vanjsko, mehaničko ograničenje čovjeka.

Ali čovjek je taj koji ostvaruje svu društvenu neophodnost; to znači da je čovjekovo razmišljanje, htijenje i činjenje – iako se čine kao slobodni izbor u njegovoj svijesti – u potpunosti određeno djelovanjem okoline; samo se kroz cjelokupnost ljudskih djela, određenih uglavnom društvenim silama, ostvaruje sukladnost sa zakonima u društvenom razvoju.²⁹

U kontekstu načina proizvodnje i društvenih odnosa u njemu, utjecaj pojedinaca na razvoj i promjene sistema biva neznačajan. Smatramo da su prije svega promjene samog sistema onaj mehanizam koji omogućava pojedinim idejama da se reproduciraju, a ne obratno. Svaki rob će uvijek težiti ukidanju svoga vlasnika, ali će to uspjeti tek u robu povoljnim okolnostima. Te okolnosti nisu puka slučajnost, one su stvarne i mjerljive kretnje u odnosima proizvodnje.

Razumijevanje modernih glavnih klasa (kapitalista, zemljoposjednika i radnika) razlikuje se od prijašnjih oblika društvene nejednakosti. Kao anarhisti i komunisti odbacujemo gledanje na ekonomske pojave isključivo u njihovom općem obliku koje najčešće prikazuju trenutni društveni i ekonomski sustav prirodnim ili kao da je uvijek postojao.

Kategorije poput robe, novca, tržišta, razmjene, kapitala, najamnog rada, zemljoposjedništva, nekretnina, kredita i bankarstva je potrebno sagledati kroz njihove posebnosti odnosa unutar trenutnog kapitalističkog ekonomskog i društvenog režima. Te kategorije su danas specifičnog karaktera koja se ne smiju, u svrhu razumijevanja našeg trenutnog društvenog stanja, smatrati datima, vječnima, prirodnim ili postojećima neovisno o njihovoj povijesti (transhistorijskima).³⁰

Društvene sile koje određuju društveni razvoj nisu samo čista ekonomska djelovanja, nego također i generalno-politička djelovanja određena njima, a koja omogućuju proizvodnji potrebne norme prava.

Sukladnost zakonima ne leži isključivo u tržišnom natjecanju koje određuje cijene, profite i koncentrira kapital, nego i u uspostavi slobodnog natjecanja, slobodne proizvodnje kroz buržujske revolucije; ne samo u kretanju nadnica, u povećanju ili smanjenju proizvodnje u blagostanju i krizama, u zatvaranju tvornica i otpuštanju radnika, nego također u pobuni, borbi radnika i njihovom osvajanju moći nad društvom i proizvodnjom kako bi uspostavili nove norme prava.

Ekonomija, kao cjelokupnost ljudi koji rade i nastoje zadovoljit svoje egzistencijalne potrebe, i politika (u njenom najširem smislu, opće društveno koje je neodvojivo od zauzeća ekonomske moći), kao njihova akcija i borba kao klase da zadovolje svoje potrebe, formiraju jednu jedinstvenu domenu razvoja podložnom zakonitostima. Akumulacija kapitala, krize, siromaštvo i proleterska revolucija (zauzeće moći na način da se radnička klasa oformi zajedno) djeluju kao prirodni zakon, kao nedjeljivo jedinstvo – kolaps kapitalizma.

Kolaps kapitalizma ovisi o djelovanju volje radničke klase; ali ta volja nije slobodan izbor, nego je određena ekonomskim razvojem.

Kontradikcije kapitalističke ekonomije koje se ponavljaju, kao nezaposlenost, krize, ratovi i klasne borbe, isto tako ponovno određuju volju proletarijata za revolucijom.

Socijalizam nastaje ne zbog toga što se kapitalizam raspadne ekonomski te su ljudi, radnici i drugi prisiljeni nuždom da stvore novu organizaciju, već nastaje jer kapitalizam, kako preživljava i raste, postaje sve više i više nepodnošljiv za radnike i uz ponavljanje ih tjera da se bore sve dok u njima ne izraste volja i snaga da svrgnu prevlast kapitalizma, te da oforme novu organizaciju – tek onda se kapitalizam raspadne.

Radničku klasu ne gura u djelo nepodnošljivost kapitalizma koja im se predstavlja iz vana, već zato što ju radnice i radnici osjećaju kako se stvara u njima.

Kako nam ekonomska teorija ukazuje da se neizbježne pojave poput nezaposlenosti, kriza i slično uzastopno pojavljuju u sve većoj i većoj mjeri, tako nam historijski materijalizam ukazuje kako te pojave stvaraju revolucionarnu volju i revolucionarno djelo.²⁹

Smatramo da su temeljne kontradikcije kapitalističkog klasnog društva koje su obilježile povijest, često u obliku radničkih pobuna do dan danas pretežito nepromijenjene te će time obilježiti i događaje budućnosti, iako u novom ruhu. Proučavanjem njih mi vidimo kavez i vidimo ključ – i znamo da je samo pitanje vremena kada će ono što vidimo postati ono čime raspolažemo.

Kapitalizam

Kapital

Razmatramo li “čistu” ili razvijenu kapitalističku proizvodnju koja postoji danas, vidimo da se sva proizvodnja obavlja za tržište i svi se proizvodi kupuju i prodaju kao roba.

Opširnije, prva karakteristika kapitalizma (kapitalističkog načina proizvodnje) je svođenje sve proizvodnje na proizvodnju roba: svi proizvodi se proizvode kao roba i poprimaju oblik robe. Roba je proizvod koji zadovoljava neku ljudsku potrebu, ali je napravljen da bi se razmijenio na tržištu. Svi proizvodi se izrađuju u robnom obliku, sva proizvodnja se pretvara u robnu proizvodnju, a i s njima sva sredstva i uvjeti bilo koje proizvodnje su pretvoreni u robu.

To uključuje i ljudsku radnu snagu, koja u svojem robnom obliku pretvara svaki proizvod ljudskog rada u potencijalnu robu. Proizvodnja robe je iz tog razloga opći oblik proizvodnje u kapitalizmu.

Druga karakteristika kapitalističkog načina proizvodnje je vlast kapitala. Samo u kapitalizmu je sva robna proizvodnja samo sredstvo za ispunjenje glavnog, određujućeg cilja – proizvodnje viška vrijednosti.

Odnos u kojem se roba koja služi kao univerzalni ekvivalent (novac) razmjenjuje za robu (sredstva proizvodnje i radnu snagu) kako bi se osigurala još veća količina novca je kapital. Kapital, kao i odnos između kapitala i nadničnog rada je dominantni odnos u proizvodnji unutar kapitalizma.

Kao jedan od nužnih preduvjeta razvoju kapitala je novac. Novac je roba koja je posebno izdvojena da se odnosi sa svom drugom robom kao mjerilo njihovih vrijednosti (univerzalni ekvivalent). Iako je novac za polog tijekom većine 19. i 20. stoljeća imao vrijednost pojedine plemenite kovine (zlato, srebro i sl.), današnji monetarni sustav se zasniva na kreditnoj ekonomiji. Ekonomske interakcije u kapitalističkom sustavu su u potpunosti novčane, uvijek posredovane monetarnim transakcijama.

Novac ima za glavnu svrhu posredovanje svim društvenim odnosima. Tako se novac u funkciji kapitala može opisati općom formulom M – C – M’, gdje se novac (money – M) pretvara u robu (commodity – C) te se onda roba pretvara u (najčešće) više novca (oznaka M’).

Ono što čini kapitalizam specifičnim povijesnim načinom proizvodnje, u odnosu na prijašnje načine proizvodnje, je njegova ovisnost i počivanje na vrijednosti.

Vrijednost je povijesno specifičan oblik bogatstva koju sačinjava direktno utrošeno ljudsko radno vrijeme. Upravo je moderni režim masovne industrijske proizvodnje omogućio vrednovanje prema društvenom radu koje je uzeto kao društveno valjana apstrakcija (pod apstrakcija se misli na izdvajanje i usredotočenost na jednu, glavnu karakteristiku/kvalitetu od cjelokupne pojave/stvari).

Samo u okolnostima u kojima je omogućeno da se višestruki kapitali uvijek i svugdje slobodno natječu međusobno te u kojima oni nesmetano prelaze iz jedne industrije u drugu je moguće odrediti vrijednost svake robe korištenjem osrednjene količine društveno potrebnog rada za proizvodnju tih roba u prosječnim tehnološkim uvjetima svake industrije.

Tijekom proizvodnje, vrijednost sredstava proizvodnje prelazi na proizvode te se radom dodaje nova vrijednost. Ta nova vrijednost se može podijeliti na dva dijela: na vrijednost radne snage koju se plaća u nadnicama (plaćama) i koju radnici koriste da kupe sredstva za zadovoljenje egzistencijalnih potreba, te na ostatak, višak vrijednosti, koji ide kapitalistu.

Opširnije, višak vrijednosti se stvara tijekom procesa eksploatacije nadničnih radnika. Kapitalist nadnične radnike plaća toliko da radnica ili radnik zadovolji minimalne potrebe sebe i svoje obitelji kako bi mogao/la dalje obavljati posao. Pošto je radna snaga također roba, ona također ima vrijednost. Pošto nadnični radnici proizvode robu koja također ima svoju vrijednost određenu s uprosječenim društvenim potrebnim vremenom rada, radnik dio svog radnog vremena provodi proizvodeći više nego li je vrijednost njegove nadnice – proizvodi višak vrijednosti.

Tako je glavna zadaća svakog kapitalista da proces robne proizvodnje unutar svoje industrije organizira na što učinkovitiji način.

Kapitalisti će koristiti sve metode i načine dostupne za povećanje “izvučenog” viška vrijednosti. Osim produljivanja radnog dana, kapitalisti koriste i metode proizvodnje relativnog viška vrijednosti – specijalizacija radnika i oruđa, podjela rada unutar radnih mjesta, uporaba strojeva, specijalizacija strojeva, podložnost radnika sustavima strojeva, razvoj industrijskih kompleksa, korištenjem inovacija i novih saznanja iz znanosti, korištenjem nove tehnologije i znanosti unutar svojih industrijskih sustava, organiziranjem, preustrojavanjem i podešavanjem proizvodnih procesa danonoćno,…

Vrijedi još napomenuti dvije glavne pokretačke sile neviđenog razvoja i dinamike industrijskog kapitalizma. Prva pokretačka sila je neprestana borba radnika protiv kapitalista i rukovoditelja koji neprestano traže načine i metode da se radnike što više moguće eksploatira, a često izbija zbog uvođenja inovacija, novih strojeva i uređaja, reorganizacije i zamjenjivanja radnika s automatiziranim uređajima.

Druga pokretačka sila je neprestano natjecanje između industrijskih kapitalista u korištenju novih tehnologija i organizacijskih oblika, kao i u korištenju njihovih sposobnosti da zarade na tržištu i da što veće količine kapitala uspiju prebaciti između različitih grana industrija.

Zbog istovremenog sukoba između kapitalista i radnika, s jedne strane, i međusobnog natjecanja kapitalista, s druge strane, suvremeni industrijski kapitalizam je najdinamičniji i najprogresivniji način proizvodnje, ali uz to je i najrazorniji način proizvodnje, kako za društvo tako i za prirodu.³⁰

Akumulacija kapitala, svjetsko tržište (globalizacija) i opće krize

Proces povećanja vrijednosti opisuje prisvajanje količine viška vrijednosti od strane industrijskih kapitalista. Daljnje pretvaranje viška vrijednosti u novo akumuliranje kapitala je rezultat samog procesa povećanja vrijednosti.

Akumulacija uključuje reprodukciju materijalnih komponenti industrijskog kapitala, ali i kapitala kao društvenog odnosa (obogaćivanje i povećanje utjecaja kapitalista naspram ovisnosti radnika o kapitalističkoj klasi radi radničke neimaštine i manjka utjecaja).

Svođenje radnika i društva pod dominacijom sve većih kapitala je neosporna, a kapitalisti ne vide kraja gomilanju kapitala; niti jedan kapital ne može biti prevelik za kapitaliste. Jedinu mjeru u gomilanju kapitala koju kapitalist vidi je kapital kojim njegovi konkurenti upravljaju.

Tako dolazi do tzv. akceleracije u procesu gomilanja kapitala gdje kapitalisti konstantno reorganiziraju proizvodne procese, uvode nove tehnologije i strojeve, zanemaruju i ukidaju tradicionalne zapreke te uništavaju sve na njihovom putu. Što je veća moguća stopa profita, to su kapitalisti spremniji da maknu prepreke kretanju kapitala.³⁰

Tri glavne činjenice kapitalističke proizvodnje su:

1. koncentracija sredstava proizvodnje u rukama kapitalista ili njihovih povjerenika
2. organizacija samog rada kao društveni rad korištenjem znanosti u međusobnoj suradnji, podjeli rada i objedinjavanju rada te
3. stvaranje svjetskog tržišta³¹

Svjetsko tržište nije skup odvojenih nacionalnih ekonomija, tj. ne smije ga se gledat kao “neovisno vanjsko tržište” u kojem nacionalne ekonomije sudjeluju neovisno od drugih nacionalnih ekonomija. Ono je sustav sačinjen od integriranih nacija država koje umrežuje sve zahvaćene ljude i čini osnovu kapitalističkog načina proizvodnje.

Kretanje kapitala svjetskim tržištem je nejednaki i raznoliki proces razvoja na globalnoj razini. U njemu nastaje takva međunarodna razdioba rada da se zadovolje potrebe industrijaliziranih država, pri čemu se dijelovi svijeta unazađuju i podjarmljuju do te mjere da opskrbljuju resursima razvijene države.

Kako su tržišta postala međunarodna, tako je i mjera vrijednosti robe postala ona osrednjenog potrebnog vremena rada na samom svjetskom tržištu (ne gleda se više nacionalni prosjek, nego prosjek globalno potrebnog radnog vremena za neki proizvod).

Tako se roba siromašnijih i neproduktivnih država istovremeno natječe na svjetskom tržištu s robom proizvedenom u bogatim i visoko produktivnim državama. Dolazi do razmjene nejednakim količinama rada, pošto je u siromašnijim državama potrebno više radnog vremena uložiti u proizvodnju roba od uprosjećenog globalnog potrebnog rada, dok se u bogatijima državama proizvodi roba za manje potrebnog vremena nego što je uprosjećeni globalno potreban rad za tu robu.

Kapitalisti i kapital su se tako proširili i nastavljaju širiti u svim mogućim smjerovima, šireći tržišta i razmjere proizvodnje, pronalazeći nova proizvodna područja i prisvajajući prirodne resurse, zemljišta i radnu snagu svugdje gdje mogu. Ta takozvana “propagandistička” svrha svojstvena suvremenom kapitalizmu se iskazuje u širenju kapitalističkog načina proizvodnje iz jedne regije u drugu – ona je svrha za stvaranjem svjetskog tržišta.

Stvaranje svjetskog tržišta je neodjeljivo od samog koncepta kapitala, pošto kapital teži proizvodnji na što većoj mogućoj razini i eksploataciji svih prirodnih i ljudskih resursa dostupnih na svijetu. Kapitalisti koji se natječu iz više država šire dosege tržišta i dosege proizvodnje izvan svih regionalnih i nacionalnih granica, što čini kapitalizam jedinstvenim svjetskim poretkom ne samo trgovine i razmjene, nego i proizvodnje i reprodukcije.

Jedan od povijesno specifičnih oblika kretanja kapitalizma je industrijski ciklus koji zahvaća cjelokupni društveni kapital.

Ciklički tijek industrijske proizvodnje je niz razdoblja umjerene aktivnosti, prosperiteta, prekomjerne proizvodnje, krize i stagnacije najčešćeg cikličkog trajanja od jednog desetljeća, ovisno o preduvjetima.

Ti preduvjeti su stvaranje tzv. industrijske rezervne vojske (višak stanovništva koje je nezaposleno kako bi se nadnice održale niskima) i razvijanje kreditnog sustava koji omogućuje industrijskim kapitalistima korištenje sveukupnog društvenog kapitala neovisno o stopi i količini akumuliranja koju su oni sami sposobni ostvariti.

Karakteristični oblik industrijskog ciklusa je usko povezan s ciklusima zapošljavanja i nezaposlenosti, kao i s kreditnim i investicijskim ciklusima. Kapitalizam tijekom periodičnih ciklusa stvara ne samo pojedinačne, nego i opće krize pretjerane proizvodnje robe i pregomilavanja kapitala. Opće krize (poput one 2008. godine i nedavne 2020. tijekom pandemije COVID-19) su odlučujući trenuci industrijskog ciklusa, a danas su one najčešće krize svjetskog tržišta.

Cikličnost kriza svjetskog tržišta se može pripisati elastičnosti mašinerijskom tvorničkom sustavu, tj. sposobnost da mašinerija proizvede mašineriju čini kapitalistički način proizvodnje elastičnim.

U kratkom vremenu se mogu višestruko povećati industrijski kapaciteti bez ikakvih prepreka, osim onih uzrokovanih dostupnošću sirovina i rasprostranjenošću prodajnih mjesta. Tako je sposobnost tvorničkog sustava da se izuzetno proširi poglavito ovisna o svjetskom tržištu i uzrokuje industrijski ciklus sa svojim fazama, time i krize.

Krize svjetskog tržišta su vrhunac nagomilanih kontradikcija i antagonizama u kapitalističkoj proizvodnji. Kada opće krize nastupe, one pogađaju sve komercijalno razvijene države u jako kratkom vremenskom razdoblju i razotkrivaju u kolikoj su mjeri države prekomjerno izvozile (tj. prekomjerno proizvele), prekomjerno uvezle (tj. prekomjerno razmijenile) te u kolikoj su mjeri u svima njima cijene bile napuhane i krediti razvučeni.

Svjetsko tržište je preduvjet općim krizama, ali također i njihovo razrješenje, pošto proširenje svjetskog tržišta i inovacije u transportu povećavaju cirkulaciju i vrijednosti kapitala.³⁰

Rad i ljudski odnosi u kapitalizmu

Kapitalizam kao povijesno specifični način proizvodnje svodi sve proizvode rada na robu i uzrokuje to da se pojedince vrednuje samo kao proizvođače, a ljudsku egzistenciju se podčinjava proizvodnji robe.

Drugim riječima, proces proizvodnje gospodari nad čovjekom umjesto da čovjek upravlja proizvodnjom. Tako se pojedince svodi na puku radnu snagu, a sve vrijeme pojedinca se postavlja kao radno vrijeme.³²

Cilj rada u kapitalizmu nije proizvodnja specifičnih proizvoda koji zadovoljavaju specifičnu potrebu pojedinca, nego ostvarivanje što većeg profita razmjerno onome što kapitalist uloži.

Pošto novac i kapital teže vlastitom beskonačnom povećanju, tako se i od pojedinca očekuje i tjera da bude što produktivniji i neumorljiviji. Kapital ne mari za životnim vijekom i životnim uvjetima radnika – istovremeno skraćuje životni vijek radnika i uskraćuje radnicima poboljšanja u životnim uvjetima kad god mu se to dopusti.

Kapitalističko društvo zbog svoga kapitalističkog načina proizvodnje svodi sve aspekte ljudskog života na robne, tržišne odnose. Danas živimo u izuzetno komercijaliziranom društvu u kojem su većina međuljudskih odnosa ovisni o proizvodima dostupnima na globalnim i međunarodnim tržištima. Radnik je prisiljen prodavati svoju radnu snagu kao robu na tržištu, čime ga se veći dio svoje egzistencije i života tretira poput neke robe ili alata, dakle površno, neljudski i strano.³³

Buržujska ideologija ovu degradaciju pojedinca na pukog radnika, koji je u potpunosti podložan radu, predstavlja na način da pojedinac uživa u većim slobodama i nepristranoj zakonskoj zaštiti pravednosti i jednakosti.

U stvarnosti je tzv. slobodno natjecanje, prividna jednakost položaja radnika i kapitalista na tržištu unutar buržujskog društva potpuna suprotnost slobode, jednakosti i pravednosti koje kapitalistički apologeti tako rado zazivaju.

Ono što se u sferi razmjene, na tržištu rada, nudi kao “razmjena istovrijednoga” (radnih sati za nadnicu) je zapravo u sferi proizvodnje prisvajanje kapitalista radnog vremena radnica i radnika u kojem više nema spomena o razmjeni.

“Natjecanje pojedinaca” koje se prodaje kao neki oblik apsolutnog oblika slobodne individualnosti unutar sfere proizvodnje i razmjene je u stvarnosti nevjerojatno daleko od istine, pošto u slobodnom natjecanju može samo kapital biti slobodan u svojem djelovanju, a ne pojedinci.³⁴

Pojedinci su podčinjeni društvenoj proizvodnji koja se nad njima ponaša kao njihova sudbina; sve društvene sile proizvodnje, uključujući i znanstvena otkrića, koja se radnicima čine stranima i vanjskim, postavlja kapital.³⁰

Unatoč činjenici da se ekonomija razvila do te mjere da se cijelom društvu može osigurati život u boljim uvjetima, najrazvijenija tehnologija i strojevi zahtijevaju od današnjih radnika da rade dulje od ikojeg radnika prije kapitalizma.

Buržuji taj višak rada džepare u ime društva, pošto je upravo višak rada osnova slobodnog vremena u društvu, a shodno tome i “materijalna osnova cijelog društvenog razvoja i civilizacije općenito“ ³⁵.

Kapitalističko društvo svodi čovjeka na nešto što se valja samo iskoristiti, u suprotnom ga se zamjenjuje ili ga se rješava. Kapitalizam i društveno reduciranje čovjeka na razinu robe ili stvari odvaja svakog pojedinca od nas samih kao pojedinaca, od plodova našeg vlastitog rada, od prirode čije smo svi mi sastavni dio i od ostalih članova naših zajednica.

Prirodu se dominantno prikazuje kao nešto strano od nas, nešto što je tu da se iskoristi bez obzira na posljedice popratnog uništenja. Odnosi s drugima su svedeni na razinu konkurencije ili neprijateljstava, bilo to na poslu ili drugim svakodnevnim interakcijama. Proizvode i usluge koje proizvoditelji pružaju ili proizvode kapitalisti sebi prisvajaju da bi osigurali profit. Većina proizvoditelja, za razliku od kapitalista, ne posjeduju vlastite proizvode i time gube ono malo povezanost s onime što rade.

Kapitalističko društvo je svelo svakodnevnicu većine radnika i radnica na rutinu nekog radnog stroja te oni provode ostatak dostupnog vremena, izborenog radničkim organiziranjem i agitacijom, na fizičko i mentalno oporavljanje od radnog mjesta.

Radnik se osjeća slobodnim tijekom ono malo dostupnog vremena kada zadovoljava svoje “životinjske” potrebe – jedenje, pijenje, prokreacija ili nalazi zadovoljstvo u svojem smještaju i odijevanju, dok u svojim ljudskim funkcijama (radu) on ne osjeća ništa osim kao životinja ili stroj. “Životinjsko postaje ljudski, a ljudsko postaje životinjsko.”³⁶

Komunizam

Praktična primjena revolucionarnih mjera zavisi svuda i u svako doba o historijski datim okolnostima, zbog čega radnička klasa ne može jednostavno prisvojiti gotovu, postojeću državnu mašineriju i upogonit ju za svoje vlastite ciljeve!⁶

Transformacija kapitalizma u komunizam se ostvaruje dvjema silama, jedna materijalna i druga mentalna, gdje se mentalna sila zasniva na materijalnoj. Materijalni razvoj ekonomije stvara klasnu svijest i ona potiče volju za revolucijom.

U razdobljima društvenog nemira uzrokovanih ekonomskim kolapsom i ratovima svjetskih razmjera, mase se u većini zemalja bore protiv osiromašenja te se, polagano razvijajući svjesnu revolucionarnu borbu, iz praktične nužnosti okreću putu anarhije i komunizma.

Dok na početku previranja dolazi do odbacivanja starih koncepcija i metoda, te se može činiti da dolazi do razdvajanja revolucionarnih masa i pokreta naspram starih organizacija (najčešće socijaldemokracije), u trenucima kada dozriju uvjeti za revoluciju događa se upravo suprotno: svim mogućim naporima se brišu bilo kakve oštre razlike između radikala i reformista.

Stara reformistička vodstva preuzimaju vodstva revolucionarnih pokreta, održavajući svoj utjecaj nad militantnim masama recitirajući hvalospjeve novim sloganima s figom u džepu. Tako se ponaša svaka vladajuća garnitura: da ne bi dopustili odvajanje od masa, oni sami postaju “revolucionarni” kako bi umanjili revoluciju koliko je to god moguće vlastitim utjecajem.

Mnogi revolucionari vide samo snagu koja se okuplja oko njih, a ne vide istovjetno povećanje u ranjivosti. Pričinjava im se da je proleterska revolucija jednostavna, dok se u stvarnosti ona susreće s mnogobrojnim poteškoćama, razotkrivajući sile koje ju čine kompleksnim i zamornim procesom.

Pošto je revolucija spori i zamoran proces, smatramo da se moraju razumjeti sile koje ju čine takvom. Iako na početku revolucija početni entuzijazam i brzi razvoj dozvoljavaju da se akcijom pređe preko taktičkih razlika, u razdobljima stagnacije i poteškoća se javljaju dvije različite tendencije – prva revolucionarna s jasnim novim principima koji su u potpunosti suprotstavljene starim konceptima, te druga struja koja privlači neopredjeljene mase s točkama jedinstva umjesto točkama različitosti, kako ne bi odvratila neopredjeljene mase. Prva poziva na striktno razdvajanje unutar masa, druga na jedinstvo.

Druga struja ne podrazumijeva isključivo okretanje kompromisima ili banalnom radikalizmu: upravo suprotno, manjak dosljedne taktike se skriva bjesomučno oštrim jezikom, te je karakteristično za tu struju da sve svoje nade polaže na velikom revolucionarnom činu.

Njegova suština leži u konstantnoj brizi o trenutnim pitanjima, a ne onome što leži u budućnosti – fiksaciji na površnim aspektima pojava umjesto na određujućim dubljim uzrocima i osnovama. Kada sile nisu trenutačno dostatne da se postigne specifični cilj, pokušava se postići cilj drugim načinom, zaobilaznim sredstvima, umjesto da se ojačaju potrebne sile – njen cilj je trenutni uspjeh kojemu se žrtvuju uvjeti potrebni za dugotrajni uspjeh u budućnosti.

Do sada smo bezbrojno mnogo puta čuli pozive i opravdanja da se formiraju savezi s drugim “progresivnim” skupinama te da kroz ustupke zastarjelim konceptima i vodstvima je moguće pridobiti moć ili barem podijeliti neprijatelja, koaliciju kapitalističkih klasa i time stvoriti uvjete koje nam osiguravaju korist u borbi.

Ali se moć u takvim slučajevima pokaže samo kao iluzija, osobna moć koju izvršavaju individualne vođe, a ne moć radničke klase; ova kontradikcija može samo doprinijeti pomutnji, korupciji i konfliktu.³⁷

O tzv. državnom socijalizmu i radničkim kooperativima

Do sada smo u povijesti vidjeli uspostavu raznih “realsocijalističkih” režima koji su za sebe tvrdili da utjelovljuju ideje socijalizma. Takvi režimi su se u puno slučajeva slomili – što zbog unutarnjih kontradikcija, što zbog vanjskih pritisaka.

Problem koji je bio zajednički svim tim režimima je činjenica da se u stvarnosti nije dogodila temeljna promjena naspram kapitalističkog načina proizvodnje. Ono što razlikuje socijalistički način proizvodnje od tržišne ekonomije je direktna podređenost proizvodnje društvu, a ne buržoaziji ili državi.

Samo tamo gdje proizvodnja stoji pod društvenom kontrolom koja je stvarno unaprijed određuje, društvo uspostavlja vezu između obujma društvenog radnog vremena, upotrebljenog na proizvodnju određenih artikala, i obujma društvene potrebe koja se tim artiklima ima zadovoljiti.

Tako je temeljna karakteristika socijalističkog načina proizvodnje prestanak robne proizvodnje i prelazak s tržišne na plansku (nenaredbenu) ekonomiju. Taj proces nije se dogodio u nijednoj od “realsocijalističkih” država. Svi su “realsocijalistički” režimi kapitalistički po prirodi proizvodnje.

Tržište je najbitniji i centralni aspekt kapitalizma. Krajnji cilj kapitalizma je svođenje svih odnosa u društvu (među pojedincima, između pojedinca i lokalne zajednice, između zajednica međusobno) na odnose tržišne prirode. Tu se ni ne misli striktno na odnose monetarne prirode, nego i na stvari poput tržišta rada. Samo je hitrim i jakim odmakom od tržišnog društva anarhističko društvo uopće moguće uspostaviti.

Jedan od temeljnih ciljeva komunističkog društva je onemogućavanje samovolje pojedinaca nad našim ekonomskim i društvenim životima. Pošto buržujska ideologija predstavlja tu samovolju pojedinca nad privatnom, ekonomskom sferom društva prirodnom i opravdanom, kao anarhisti i komunisti se zalažemo za ukidanje pojedinca kao ekonomskog i povijesnog subjekta. U tom smislu je prelazak na plansku ekonomiju bitan jer je jedino tako moguće promijeniti cilj proizvodnje i distribucije prema zadovoljenju potreba zajednica, a ne ostvarivanju profita.

Sve dok postoji robna proizvodnja umjesto proizvodnje prema društvenim potrebama i planovima, omogućava se dokidanje radničkih prava i uskraćivanje njihovih potreba u korist sve većeg povećanja i akumuliranja kapitala. Rješenje nije jednostruka raspodjela resursa jer ono u suštini ne mijenja temelje iskorištavanja radnika – kapitalistički način proizvodnje (robna proizvodnja).

U takvom svjetlu valja razmotriti i radničke kooperative i različite oblike radničkog samoupravljanje tijekom postojanja “socijalističke” Jugoslavije. Pod pojam radničkog kooperativa se podrazumijevaju mnogostruki oblici organiziranja rukovođenja poduzeća, od zakonski zadanih udjela radničkih predstavnika u upravnim odborima poduzeća do većinskog udjela vlasništva samih radnika ili države nad dionicama poduzeća. U slučaju većinskog vlasništva samih radnika, pošto se još uvijek radi o poduzećima, radnici određuju direktore i rukovodstvo koji često nisu iz redova samih radnika. U drugom slučaju, kada se radi o zakonski propisanim predstavnicima radnika u upravnim odborima, radničke predstavnike se u stvarnosti ne pita ništa oko samog rukovođenja poduzećem i funkcioniranju, već funkcioniraju samo kao izvjestitelji radnicima o odlukama uprave.

Pošto zagovaramo društveno vlasništvo, direktnu participaciju i kontrolu samih radnika u svim aspektima društva, radnički kooperativi nikako ne mogu biti cilj po sebi kao što ih se često promovira u pojedinim ljevičarskim krugovima.

Ne smijemo zanemariti da su radničke kooperative u većini država nastale kao reakcija na privatizaciju i zakidanja radničkih prava od strane država. Ali kao što je političko-ekonomski raspad s kraja 80-ih i ratna privatizacija 90-ih pokazala, borbeno organizirani sindikati i radnici su bili malobrojni i prepušteni sami sebi u borbi protiv privatizacijskih oligarha i rukovodioca nacionalističkih država.

Radnički kooperativi su često nicali kao reakcija samih radnika kada ih se napustilo od strane države, pokušavajući zadržati svoje poslove. Iz tog razloga podržavamo radničke kooperative samo kao jedan od načina radničkog samoorganiziranja unutar pokreta borbenog sindikalizma, a nikako kao jedino dostupno rješenje za probleme trenutnog ekonomskog sustava ili kao alternativa ukidanju kapitalizma i uvođenju planske nenaredbene ekonomije.

Revolucionarno razdoblje

Stalna prijetnja ratova, nuklearnim uništenjem i kataklizmičkih posljedica klimatskih promjena čine revoluciju nužnom prije nego li je radnička masa osvijestila i shvatila anarhiju i komunizam na intelektualnoj razini: ova suprotnost je uzrok oklijevanja i prepreka koje prave revoluciju dugotrajnim i bolnim procesom.⁹

Između kapitalističkog i komunističkog društva biva revolucionarni period transformacije prvog u drugo. Kroz povijest su vidljivi takvi primjeri gdje radnička klasa uspostavlja svoju slobodarsku volju nad vladajućim klasama (npr. Pariška komuna, europske radničke pobune i sovjeti 1917.-1920., revolucionarna Katalonija, …). Izučavanjem tih primjera vidljive su jasne tendencije karakteristične za radničke ustanke, za revolucionarna društva.

Ukidanje i zamjena postojećih institucija sa samovlašću radničke klase svojih zajednica je politička postavka oslobođenja radničke klase: pod to se podrazumijeva primjena mjera poput ukidanja stajaće vojske, odredbi da su u svako doba smijenjivi izvršitelji dužnosti, delegati i organi, ukidanja povlastica službenika, odvajanja crkve od funkcioniranja zajednica, oduzimanja crkvenih i zemljoposjedničkih imanja, otvorene i besplatne obrazovne i odgojne institucije za pučanstvo, čišćenja obrazovnih institucija od svakog miješanja države i crkve u njihovom rad i dr.

Ona su po svojoj prirodi radikalno demokratska, gdje demokracija prestaje biti farsa vladajućih elita i postaje stvarni organ radničke većine. Ta je demokracija izravna gdje je to moguće, a tamo gdje nije su delegati obvezni provoditi volju kolektiva po jasnim uputama i pod sveprisutnom prijetnjom opoziva onih koje zastupaju.

Policija je u ovim društvima zamijenjena lokalnim milicijama i dužnosnicima odgovornim općem kolektivu u svakom trenutku. Gdje komune u potrebi samoobrane od vanjskih prijetnji reakcije organiziraju vojske (tj. konfederalne milicije), njihovo je članstvo sačinjeno od volontera i obično usvajaju elemente demokracije u svojim redovima.

Ekonomski ta društva nerijetko eksperimentiraju sa ukidanjem novca, najamnog rada i tržišta. Gdje novac nije zamijenjen vaučerima, poenima ili racioniranjem, tu su cijene i najamnine pod strogom kontrolom radničkih institucija. Socijalizacija zemlje i sredstva proizvodnje, zajedno s uspostavom sveobuhvatne planske privrede, bivaju tipične pojave tranzicijskog perioda.

Kao anarhisti i komunisti, naš rad i težnje moraju biti usklađeni s uspostavom opisanih odnosa, ne želimo li pogriješiti i svrstati se u barbarske redove despotizma i reakcije. Zato se zalažemo za demokratizaciju svih sfera društva, ukidanje monopola nacija država nad naoružanjem i vojskom te za ukidanje novca, privatnog vlasništva i najamnog rada u korist planske nenaredbene proizvodnje.

Niža faza komunizma

Kako sve više niču područja revolucije, radnici dokidaju prijašnje institucije i međusobno se koordiniraju u zadovoljavanju svih potreba novog društva, a time se ujedno ostvaruju i uslovi za komunističko društvo. Društveno uređenje tranzicije tada sazrijeva te se s njime mnogostruki interesi klasnog društva nadomještavaju jedinstvenim interesom samog čovječanstva. Radnička klasa osvaja svoju konačnu pobjedu, ne uspostavom sebe kao vladajuće klase, nego ukidanjem klasnog društva kao takvog.

Materijalni uvjeti time podrazumijevaju da su u potpunosti dokinuti novac, najamni rad i privatno vlasništvo nad sredstvima proizvodnje (u korist vaučera ili racioniranja, potencijalno u skladu s izvršenim radom). Cijela je svjetska ekonomija racionalizirana i usmjerena k zadovoljavanju potreba čovjeka. Nestankom klasnog društva nestaju uslovi i opravdanja bilo kakvog državnog provođenja nasilja, te je država ukinuta zajedno sa svim svojim represivnim karakteristikama.

Pošto je veći dio čovječanstva još uvijek primoren raditi kako bi osigurao egzistenciju društva, glavna je karakteristika razvoja sila proizvodnje sada postepeno smanjenje radnoga vremena. Mjerna jedinica bogatstva neke zajednice više nije vrijeme koje čovjek provede radeći, već vrijeme koje čovjek provodi slobodno od rada.

Takvo društvo bi bilo u mogućnosti unaprijed odrediti potrebne količine rada, sredstava proizvodnje i sredstava uzdržavanja bez premještanja istog, za razliku od kapitalizma u kojem se društvene odluke nameću tek “nakon samog čina”, nakon mogućnosti izravnog utjecaja.

Viša faza komunizma

Razvojem sila proizvodnje sve više se smanjuje potreban rad svakog pojedinca i sve više raste vrijeme koje pojedinac provodi slobodan od rada.

No čovjek to oslobođeno vrijeme provodi ne samo odmorom od rada, nego već raznovrsnim radom u korist razvoja svojih želja i sposobnosti – koje su obično i neodvojive od društva u kojem se razvija. Rezultat je toga odumiranje podjele rada, i otuđenja od istog.

Tek potpunom transformacijom rada kao prave životne potrebe, a ne samo sredstva za život, komunističko načelo postaje stvarnost: od svakoga po njegovim sposobnostima, za svakoga po njegovim potrebama!

Ekologija

Izvor svog društvenog bogatstva su Zemlja i radnici: ekonomsko oslobođenje radničke klase je neodvojivo od napora za unapređenjem Zemljinog stanja za nadolazeće generacije, kao i borbe protiv uzroka i posljedica prijašnjih i trenutnih štetnih ljudskih djelovanja na okoliš.

Ekološka kataklizma

Neuspjeh provedbe revolucionarnog preobražaja cijelog društva u nadolazećem desetljeću će uzrokovati potpunu propast čovječanstva i neizbježnu ekološku kataklizmu!

Intenzivno povećanje ljudskih industrijskih djelatnosti tijekom prethodnih najmanje 150 godina izazvalo je dugoročnu i trajnu štetu nad prirodom, ekosustavima i ljudima. Krčenje šuma, uništavanje krajolika radi eksploatacije ruda, zagađivanje tla i vodnih resursa radi intenzivne poljoprivrede, odlagališta otpada i industrijskog otpada su samo neki oblici sustavnog zagađivanja prirode i ugrožavanja ljudskog zdravlja. Nebrojene vrste životinja i biljka su izumrle radi intenzivnog izlova/branja ili uništavanja staništa. Intenzivno industrijalizirano stočarstvo (masovna uzgajališta stoke i klaonice) omogućuje širenje bolesti neviđenim brzinama u modernom globaliziranom svijeta (kao pandemije COVID-19 ili Španjolska gripa).

Korištenje fosilnih izvora za energetske potrebe industrija je izazvalo do sada neviđene stope emitiranja ugljikovog dioksida u atmosferu (unutar tako kratkog vremenskog razdoblja od približno 150 godina). Ugljikov dioksid je glavni staklenički plin koji uzrokuje globalno zatopljenje i mnogobrojne klimatske promjene (iako se ne smiju zanemariti ni drugi staklenički plinovi i onečišćivači zraka). Ugljikov dioksid s drugim emitiranim plinovima iz gospodarskih procesa uzrokuje kisele kiše, acidifikaciju oceana i dr.

Klimatske promjene će izazvati do sada neviđene razmjere društvenog previranja. Nepovratno su prouzročena mnogobrojna pogoršanja u prirodi koje će zahtijevati do sada neviđene napore za sanaciju posljedica (društvenih i prirodnih).

Početkom 2020-ih dostignuto je povećanje globalne prosječne temperature od 1.1 °C³⁹ u odnosu na razdoblje između 1850-te i 1900-te. Sve regije će doživjeti povećanje klimatskih promjena u nadolazećim desetljećima. Neupitna je buduća pogođenost slabo razvijenih zemalja, otočnih i priobalnih područja klimatskim promjenama, od podizanja morske razine do globalnog i regionalnog smanjenja proizvodnje hrane (žitarica, ribe i sl.).

Tako će se: pojavljivati sve intenzivnije oborine, poplave i suše (time i požari); povećati razine mora u priobalnim područjima praćene sa sve češćim i razornijim obalnim poplavama i obalnom erozijom; povećati odmrzavanja permafrosta, gubitak snježnih pokrova, otapanje ledenjaka i ledenih pokrova, kao i gubitak ljetnog leda Arktičkog mora; zagrijavati oceani, pojavljivati morski toplinski valovi, povećati acidifikacija oceana i smanjivati razine kisika u morima; pojačavati toplinski udari i poplave u gradovima.

Potrebno je imati na umu moguće razmjere klimatske katastrofe koje se mogu dogoditi u gorim scenarijima. Tako postoji mogućnost da se odmrzavanjem permafrosta ispuste velike količine metana u atmosferu, koje bi moguće znatno povećale učinak staklenika i time globalnu prosječnu temperaturu.

Uz prethodne posljedice još postoji mogućnost da će povećanje koncentracije ugljikovog dioksida u atmosferu sa sadašnjih 410 pm [dijelova na milijun] na 1200 ppm⁴⁰ prouzročiti nestanak stratokumulusa, vrsta oblaka nalik magli koja pomaže u hlađenju Zemlje. Ova mogućnost bi povećala globalnu prosječnu temperaturu za daljnjih 8 °C⁴¹ i time učinila većinu planeta nenastanjivim. Ovo su samo neki primjeri mogućih posljedica koje prijete ne samo  čovječanstvu, nego i drugim oblicima života na Zemlji.

Smatramo da trenutna kapitalistička (i prijašnja realsocijalistička) društva ne mogu sanirati nadolazeće prirodne nepogode ovolikih razmjera, pošto su ih sama i izazvala svojim destruktivnim učinkom industrije. Smatramo da jedino globalna koordinacija radnika može zaustaviti nadolazeću eskalaciju prirodnih i društvenih katastrofa, a nikako koordinacija vladajućih struktura nacija država koje za cilj imaju održavanje prevlasti kapitala i sebe samih.

Suprotstavljanje liberalnoj ekologiji

Nastavak emitiranja ugljikovog dioksida i drugih stakleničkih plinova u atmosferu će pojačati postojeće i buduće posljedice klimatskih promjena. Nastavkom trenutnog globalnog ekonomskog i energetskog režima dostići ćemo početkom 2030-ih⁴² razine globalnog zagrijavanja koje će uzrokovat po veličini neviđene društvene i prirodne katastrofe.

Iz tog razloga radnička borba je neodvojiva od borbe za potpunom energetskom transformacijom društva.

Potpuna političko-ekonomska i društvena revolucija nije moguća bez energetske transformacije i provođenja desetljetnih energetskih tranzicijskih mjera.

Te mjere višestruko nadilaze bilo koje predviđene ekonomsko-energetske mjere trenutnih buržujskih ekonomista, državnih dužnosnika i aktivista. Smatramo da trenutni kapitalistički ekonomski sustav ima za glavni cilj osigurati što veći profit i “ekonomski rast”, što je u potpunoj suprotnosti s potrebnim društveno-ekonomskim promjenama koje za svoj cilj imaju zadovoljenje osnovnih ljudskih potreba, a time i zaustavljanje daljnjeg sustavnog ekološkog uništavanja.

Liberalna, kapitalistička ekologija će uvijek služiti u stvaranju novih načina izrabljivanja radnika, zajednica i okoliša. Tzv. zeleni “high tech” proizvodi zahtijevaju materijale u proizvodnji koje se dobivaju, kao i drugi “high tech” proizvodi, eksploatacijom ruda metala (čime se intenzivno uništava okoliš i izrabljuje lokalno stanovništvo).

Ograničena dostupnost metala i drugih prirodnih resursa čine mnoge zelene i druge tehnologije neupotrebljivima za nama potrebne razmjere energetske tranzicije. Trenutna razina uvođenja izvora energije s niskim emisijama stakleničkih plinova je nedovoljna da bi se izbjegle buduće kataklizmičke situacije.

Liberalna ekologija iskrivljava što je potrebno uraditi s trenutnim tehnološkim mogućnostima kako bi se zaustavili razmjeri posljedica klimatskih promjena. Ona često koristi promociju slabo istraženih ili ekološki neprihvatljivih tehnologija kako bi skrenula pažnju sa stvarnih tehnoloških mogućnosti i potrebnih mjera do sada neviđenih razmjera u ljudskoj povijesti.

“Tehnooptimizam” je vjerovanje da se problem klimatskih promjena može i hoće riješiti tehnološkim rješenjima umjesto promjenama socioekonomskog sustava. Najveći zagovornici tehno optimizma su predstavnici “big tech” kompanija iz Silicijske doline koji žele održati svoj utjecaj i tržišne položaje na međunarodnom tržištu tako da promoviraju različita nedokazana rješenja, skrećući pažnju sa svojeg štetnog djelovanja na okoliš (emisije ugljikovog dioksida, uništavanje koje prati eksploataciju ruda, skoro robovski rad lokalnih stanovništva rudnika i sl.).

Najčešći problem kod tih rješenja je što ili ne rade na komercijalno dostupnoj razini, ili nisu dostatna za izbjegavanje katastrofe. Tako na primjer “carbon capture” tehnologija i koncept “zero net emissions”⁴³ su neprimjenjivi u većem razmjeru kao što ih kompanije žele predstaviti.

Kao jedan od primjera smanjivanja važnosti društvenih utjecaja i promjena u borbi protiv pogoršanja i posljedica klimatskih promjena je tzv. ugljični zakon. Ugljični zakon⁴⁴ je pojednostavljenje koje tvrdi da se emisije ugljičnog dioksida u zraku prepolavljaju svako desetljeće; neka vrsta banalizma kojemu je uzor Mooreov zakon o tranzistorima.

Nema garancije da trenutni znanstveni i tehnološki razvoj novih tehnologija unutar kapitalizma mogu bez potpune društvene i ekonomske revolucije zaustaviti daljnje klimatsko pogoršanje.

Energetska tranzicija

Da ukažemo na stvarno “stanje stvari” i potpunu ispraznost liberalne ekologije, navest ćemo trenutne energetske potrebe EU-a i Hrvatske. Ukupna energetska potrošnja cijele EU-27  (bez Ujedinjenog Kraljevstva) 2019. godine iznosila je 1 454 019.730 tisuća toe [tisuća tona ekvivalentne nafte]. Hrvatska je imala ukupnu energetsku potrošnju od 8790.716 tisuća toe 2019. godine.⁴⁵ Ukupna energetska potrošnja 2019. godine za EU-27 je iznosila za naftu i naftne derivate 34.5%, za prirodni plin 23.1%, za čvrsto fosilno gorivo (npr. ugljen) 11.6% – sveukupno je 69.3% energetske potrošnje pripadalo glavnim fosilnim gorivima. Nuklearna toplina sačinjava 13.5% potrošnje, dok obnovljivi izvori energije sačinjavaju 15.8% ukupne energetske potrošnje. Hrvatska ukupna energetska potrošnja je za naftu i naftne derivate 37.3%, za prirodni plin 27.4%, a za čvrsto fosilno gorivo 4.8%. 24.3% potrošnje dolazi iz obnovljivih izvora energije i biogoriva (poglavito od biogoriva i “hidroenergije”).⁴⁶

Bez imalo zadrške se može reći da su današnje ekonomije i društva (pogotovo europska) ovisna o neobnovljivim izvorima energije i da liberalna ekologija namjerno iskrivljava razmjere potrebne sveobuhvatne energetske tranzicije.

Uvođenje novih tehnologija u jednoj grani industrije samo po sebi ne mijenja korištene tehnologije u ostalim industrijama. Često mogu uzrokovati i promjene na gore u drugim industrijama ili unutar istog područja proizvodnje.

Kao primjer se može dati trenutno gašenje nuklearnih elektrana u Njemačkoj koje su zamijenjene novim pogonima s obnovljivim izvorima energija, ali i novim elektranama na prirodni plin.⁴⁷

Razlog uvođenja dodatnih elektrana na prirodni plin je razlika u ulogama koje različite vrste elektrana imaju. Vjetroelektrane i solarne elektrane ovisne su o meteorološkim prilikama i ne mogu proizvoditi konstantno električnu energiju. One se mogu koristiti kako bi zadovoljile promjenjivu dnevnu potrošnju u slučaju da im meteorološke prilike to dopuštaju, ali ne mogu zadovoljiti tzv. temeljnu potražnju (ne mogu konstantno proizvoditi minimalno potrebnu električnu energiju neke električne mreže) bez korištenja ograničeno dostupnih baterija.

Nuklearne elektrane, s druge strane, ovise o dostupnosti goriva. One sporo mijenjati svoj način rada/proizvodnju (dakle ne mogu samostalno odgovoriti na iznenadne promjene u potrošnji), ali zbog toga što ne ovise o vanjskim faktorima mogu proizvoditi konstantne količine električne energije (zadovoljavaju temeljnu potrošnju). Elektrane s obnovljivim izvorima energije i elektrane nuklearne energije su međusobno komplementarne jer međusobno zadovoljavaju potrebe koje same ne mogu isplativo udovoljiti.

Proizvodnja i izvedba cjelokupnog energetskog sustava koji u potpunosti koristi obnovljive izvore energije i nuklearnu energiju zahtjeva emisije stakleničkih plinova i eksploataciju sirovina, no dugoročno omogućuje potpuni prijelaz cjelokupne privrede na proizvodne procese s nultom stopom emitiranja stakleničkih plinova.

Ne zanemarujemo moguće štete na okoliš i društvo koju zanemarivanje/neprihvatljivo rukovođenje nuklearnih elektrana i nuklearnog otpada mogu napraviti, niti zanemarujemo štetan utjecaj na okoliš eksploatacije sirovina za proizvodnju i izvedbu nuklearnih elektrana i elektrana s obnovljivim izvorima energije.

Smatramo da je dosadašnja i buduća šteta koju korištenje neobnovljivih izvora energije i “tehnooptimističkih” rješenja liberalnih demagoga uzrokuje neprihvatljiva te da je u današnjim energetski “zapostavljenim” prilikama jedino moguće sprovesti energetsku tranziciji s kombiniranim korištenjem isključivo nuklearne energije i obnovljivih izvora energije.

Tranzicija je također nemoguća ako se dramatično ne izmjene globalni i regionalni prijevozni sustavi, kao i potrošnja energenata stanovništva.

Naša ekonomska i društvena nužnost današnjice i budućnosti je potpuni sustavni prelazak svih industrijskih grana na električnu energiju iz izvora energije čija upotreba zahtjeva minimalne emisije ugljikovog dioksida, bila u pitanju prijevozna i transportna sredstva poput automobila, željeznica ili brodova, grijanje kućanstava ili proizvodnja svih vrsta proizvoda.

Ovo potpuno prebacivanje cjelokupne ekonomije i načina života s fosilnih izvora energije na nuklearnu i obnovljive izvore energije je nemoguće bez revolucionarnog preobrata samih radnika te njihove globalne kooperacije i koordinacije. Istovremeni energetski i društveni prevrat na globalnoj razini su jedina garancija opstanka čovječanstva.

Identiteti

Paralelna povijest identiteta, kapitalizma i države

Kapitalisti u stalnoj potrazi za što učinkovitijim načinima izvlačenja profita iz proizvoditelja  ruše stare društvene norme i zakone, dok istovremeno nameću i proširuju postojeće oblike suprematizma unutar svih društava svijeta. Pošto mnogi oblici suprematizma i društvenih hijerarhija počivaju na sustavnoj kategorizaciji pripadnika/ca društva prema identitetima, nije moguće razumjeti suvremeno društvo a da se ne uzme u obzir isprepleteni (intersekcijski) utjecaj kapitalizma, države, patrijarhata i rasnog suprematizma unutar njega. Isto tako nije moguće razumjeti kapitalizam ako se ne analizira na kritičan način društveno odnošenje prema različitim identitetima, pogotovo prema marginaliziranim skupinama (Romi⁞kinje, Židovi⁞kinje, žene, crnci⁞kinje, homoseksualci⁞kinje, bolesnici⁞e, invalidi⁞kinje i dr.).

Mnogi oblici ugnjetavanja i nasilja prema pripadnicima⁞ama marginaliziranih skupina imaju izuzetno dugu povijest koja prethodi današnjim društvima te su često bili promicani i provođeni od tadašnjih vladara i moćnika.

Tako je primitivna akumulacija kapitala pod okriljem država Zapadne Europe (Španjolska, Portugal, Nizozemska, Francuska i Engleska) neodvojiva od otkrića zlata i srebra u Amerikama i njima pripadajućim istrebljivanju i porobljavanju domorodačkih stanovništva, pljačkanje, uništavanje i porobljavanje stanovnika Indije i Istočne Indije, kao i komercijalni izlov crnaca i crnkinja u Africi za plantaže spomenutih kolonijalnih sila.⁴⁸

Uspostava kolonijalnih sustava nerazdvojiva je od uporabe svih dostupnih državnih resursa i naoružanja u pljački, ubijanju i ugnjetavanju domicilnih i uvezenog stanovništva; u ta sredstva se podrazumijevaju sustavna diskriminacija i progon neželjenih skupina stanovništva od strane državnih službenika i drugih plaćenika. Unutar takvog konteksta je teško ne vidjeti kako su mnogobrojni oblici rasizma i suprematizma neodvojivi od uspostave kolonijalnih carstva i današnjih nacija država.

Nacije države, “proizvod” buržujskih revolucija, kao i dominacija kapitalističkog načina proizvodnje su nerazdvojivi od etničkog i nacionalnog identiteta buržoazije na nekom prostoru.

Buržoazija i intelektualne klase su koristile (poglavito tijekom 19. i početka 20. stoljeća unutar Europe) postojeće odlike/identitete naroda i feudalnih vladajućih klasa nekih područja da stvore vlastite nacionalne jezike, nacionalne kulture i druge slične identitete, mitologije, itd.

U potrazi da šire svoje ekonomske i političke interese, buržoazija, birokrati-državnici i intelektualna klasa su kroz državne institucije nametali standarde i normativne sustave u svim aspektima života zadesenih masa do tada neviđenih razmjera. Pritom se je provodilo nezamislivo iskorištavanje domicilnog stanovništva kolonijalnih posjeda, paralelno s krojenjem politika i vladara neindustrijaliziranih zemalja za vlastite nacionalno imperijalne i klasne interese.

Dvojaki karakter društvene institucionalizacije

Uspostavom i proširivanjem državnih i drugih javnih institucija (škole, fakulteti, vojske i medicinske ustanove) se osustavila masovna kontrola i hijerarhijsko djelovanje nad stanovništvom u svim vidovima društvenog života. Tako je zadaća državnih i javnih društvenih institucija postala kondicioniranje pripadnika⁞ca radničke mase kroz sve životne dobi, omogućavanjem ili zakidanjem potrebne materijalne i zdravstvene skrbi ovisno o nečijoj rasnoj, etničkoj, klasnoj, rodnoj, seksualnoj ili drugoj pripadnosti, a često i zbog invaliditeta, drugih poteškoća, dobi i sl.

Na isti način kako je kapitalizam masovnu proizvodnju i distribuciju, koja ima mogućnost zadovoljiti osnovne i druge životne potrebe svih pripadnika⁞ca društva, uspio podrediti profitnom motivu i privatnom vlasništvu (time uskraćujući zadovoljenje osnovnih potreba pripadnicima⁞ama nižih klasa), tako i država i druge društvene institucije koriste tehnološki i znanstvene metode s ciljem samoodržanja ili ispunjenja vlastitih interesa kao institucija ili vladajućih klasa. Institucije djeluju, koriste tehnologije i znanstvene metode na takav način da, s jedne strane, imaju mogućnost poboljšati i pomoći svim ljudima, dok u stvarnosti ih koriste za vlastito samoodržanje ili uznapredovanje kao institucija ili vladajućih klasa.

Po nama je bitno razumjeti ovaj dvojaki karakter državnog i institucionalnog djelovanja, pošto stvarnost nije crno-bijela i ovakav pristup analizi društva čini osnovu razumijevanja društva, politike, pojedinaca i dr. Da dočaramo ovu dvojakost, uzet ćemo dvije globalne pandemije koje i danas utječu na društvo – pandemija COVID-19 i pandemija AIDS-a.

Dok su se na početku globalne pandemije COVID-19 u Europi tokom 2020.g. intenzivno sprovodile mjere lockdowna, socijalnog distanciranja i epidemiološko vođenje kontakata zaraženih, polagano su nacionalni stožeri, okupljajući vladajuće političare i epidemiologe, počeli popuštali i omogućavali ublažavanje mjera s ciljem ponovnog pokretanja ekonomije. S prolaskom vremena se sveobuhvatna epidemiološka borba svugdje napustila u korist ekonomskih i političkih interesa vladajućih klasa, a mjere su se ublažile ili ukinule bez obzira na razinu osnovne procijepljenosti stanovništva, time ugrožavajući populaciju srednje i starije životne dobi, kao i dio populacije s postojećim zdravstvenim problemima.

Tako su se u ime profita i ekonomije žrtvovali stariji/e i bolesni/e, a u društvu se je omogućilo širenje antivaxxerskog pokreta kroz aktivnu promociju nemara prema potrebama i zaštiti starijih i bolesnih odbacivanjem epidemioloških mjera (djelotvorna kampanja osnovnog cijepljenja velike većine stanovništva, pridržavanje socijalnog distanciranja u javnim prostorima i na radnim mjestima i dr.).

Ovo je samo najnedavniji primjer toga kako je liberalno, kapitalističko društvo u krizi uvijek naklonjeno i spremno promovirati ideologije i vjerovanja kojima se opravdava ugrožavanje, nemar, diskriminacija ili aktivno istrebljenje nepodobnih skupina ili dijelova populacije (u ovom slučaju eugenika i društveni darvinizam X1, ali često neodvojivo od širenja fašističkih i sličnih reakcionarnih pokreta tijekom kriza). (vjerovanja koja počivaju na pseudoznanstvenim rasnim i drugim teorijama koja smatraju da prirodna selekcija djeluje na isti način unutar društva kao i u prirodi, zbog čega treba poboljšavati genetske karakteristike ljudske populacije najčešće kroz promociju rasnih teorija i diskriminaciju skupina koje se smatraju rasno ili genetski inferiornim)

Kao drugi primjer dvojakog karaktera institucionalnog djelovanja ćemo analizirati pandemiju HIV-a/AIDS-a koja najmanje 45 godina hara svijetom. Muškarci koji imaju seksualne odnose s muškarcima, seksualne radnice i njihovi klijenti, ovisnici koji koriste droge iglama, transrodne osobe i njihovi seksualni partneri su najpogođenija populacija izvan subsaharske Afrike, obuhvaćajući 94% novozaraženih izvan subsaharske Afrike. X4 (U subsaharskoj Africi 63% novih infekcija zahvaća žene X7, a dvije trećine svih zaraženih HIV-om živi u tom dijelu svijeta. X8 Ove statistike potvrđuju da pandemija HIV-a nesrazmjerno više zahvaća marginalizirane dijelove populacije u svim društvima svijeta, pogotovo subsaharsku Afriku. U Europi to su seksualne radnice/ici, muškarci koji imaju seksualne odnose s muškarcima, oni/e koji uzimaju drogu uporabom igli i transrodne osobe, dok su u subsaharskoj Africi to primarno žene (pogotovo mlađe žene), novorođenčad, seksualne radnice, primatelji transfuzije i dr.)

Dok je infekciju HIV-a moguće uspješno liječiti antiretroviralnom terapijom, ono povijesno nije bilo dostupno pacijentima iz više faktora, od kojih je najveći sporo otkrivanje epidemije, istraživanje zaraze i razvoj terapije tijekom 80-ih i 90-ih, a zatim nedovoljna proizvodnja i distribucija od 1990-ih nadalje. Pošto su prvi otkriveni slučajevi AIDS-a u SAD-u obuhvaćali homoseksualce, stigma da se radi o tzv. “gej kugi” i zarazi koja obuhvaća isključivo homosekusalce  se ubrzo proširila u jeku javno medijske panike oko novootkrivene epidemije (iako je AIDS najvjerojatnije bio proširen među beskućnicima i ovisnicima već krajem 70-ih, no američki CDC (Centers for Disease Control and Prevention, srp-hrv. Centar za kontrolu i prevenciju bolesti) nije uspio otkriti AIDS-a kod njih pošto se radi o dijelu stanovništva kojoj je uskraćena dostupna zdravstvena skrb) X3 (Tamsin Wilton (1997). EnGendering AIDS : deconstructing sex, text, and epidemic. Sage. p. 125 ISBN 978-0761953821..).

Ubrzo je tijekom 1982.g. CDC objavio istraživanja kojim su se otkrili isti simptomi kod pacijenata koji nisu homoseksualci (ovisnici koji koriste igle, hemofiličari i Haićani).

Tadašnja je vlast u SAD-u pod konzervativnom neoliberalnom administracijom Reagana odlučila ignorirati javnozdravstvenu ugrozu, čime su gej zajednice, ovisnici, hemofiličari i ostali bili prepušteni sami sebi da se bore protiv šireće epidemije. (Federalna vlast u SAD-u je tek 1988. objavila javnozdravstvene smjernice i nacionalni plan borbe protiv epidemije, dok je virus 1985. već zarazio 130400 osoba u SAD-u.  X5 https://www.cdc.gov/mmwr/volumes/70/wr/mm7022a1.htm )

Retroviralne terapije tako nisu bile dostupne većini zaraženih u tzv. Zapadu sve do skoro kraja 90-ih, čemu svjedoči i nagli pad smrtnosti u tom razdoblju (tek uspješna distribucija antiretroviralnih lijekova zaraženima i paralelna javna obrazovna kampanja je omogućila nagli pad oboljelih). X10 (vidi grafički prikaz UNAIDS-ovog izvještaja: https://www.unaids.org/globalreport/documents/20101123_GlobalReport_full_en.pdf str 24)

Dok je infekciju HIV-a u zemljama Zapadne Europe i Sjeverne Amerike bilo moguće liječiti i supresirati kod većine zaraženih od 2000-ih, većini u subsaharskoj Africi i ostatku svijeta su antiretroviralni lijekovi tek postali dostupni nakon 2010.g. X9 (https://www.unaids.org/sites/default/files/media_asset/UNAIDS_FactSheet_en.pdf str. 4)

Ovim kratkim povijesnim pregledom pandemije HIV-a/AIDS-a smo htjeli pokazati kako čak i kada se radi o jedno te istoj ugrozi (virus HIV-a i bolest AIDS-a), ona sustavno pogađa marginalizirane dijelove društva različitih dijelova svijeta. Ono što je zajedničko većini pogođenih je to da pripadaju skupinama koje su društveno marginalizirane, a često i institucionalno represirane (LGBTQ+ osobe, beskućnici/e, seksualni/e radnici/e,  bolesni/e, žene, etničke manjine i dr.).

Iako dio država i vladajućih klasa (tzv. Zapad) danas ne provodi aktivnu represiju protiv manjina i društveno marginaliziranih, društvena marginalizacija i institucionalni nemar čine samu srž prevlasti države i vladajućih klasa (pošto bilokoji pokušaj pune društvene jednakosti i slobode ugrožava njihovu prevlast i funkciju). Institucionalni i državni nemar prema manjinama i svim drugim društveno “nepodobnima” prisiljava pogođene (članove/ice LGBTQI+ zajednice, beskućnike, bolesnike, žene i dr.) da grade vlastite mreže uzajamne pomoći i masovne pokrete. X6 (vidi više o organizacija poput “ACT UP” Let the Record Show: A Political History of ACT UP New York, 1987–1993) Samo kroz masovne direktne akcije, uzajamnu pomoć i samoorganizaciju se moguće na učinkoviti način obraniti i zaštiti od nedaća i kriza koje čine svakodnevicu današnjeg društva.

Patrijarhat i ukidanje roda

“Ako želiš ostvariti žensku revoluciju, moraš početi s ekonomskom revolucijom.” X2 (He-Yin Zhen. 2013. The Birth of Chinese Feminism: Essential Texts in Transnational Theory. New York: Columbia University Press. Edited by Lydia H Liu, Rebecca E Karl, and Dorothy Ko., str. 103)

Uz uspostavu nacija, kolonijalnih carstava i kapitalizma je došlo do uspostave strogih rodnih i seksualnih hijerarhija. Tradicionalne patrijarhalne norme, koje današnje državne i društvene institucije nameću nad stanovništvom, se održavaju kroz različite oblike sustavnog i nesustavnog nasilja unutar kapitalizma, s ciljem da se izrabljuju žene preko njihovog neplaćenog (kućanskog) rada i preko sveprisutnog seksualnog i rodnog nasilja nad njima, sve kako bi se propagirala muška društvena nadmoć nad njima.

Povijesno su se države i kapitalisti prividno borili protiv tradicionalnih rodnih uloga samo onda kada je postojala ogromna potražnja za radnom snagom, no ekonomska i društvena nestabilnost urođena kapitalizmu konstantno osnažuje reakcionarne i konzervativne političke i društvene snage kojima je cilj zakidanje ženskih prava i nametanje rigidnih rodnih uloga.

Ključna odlika patrijarhata u okvirima kapitalizma je muško isključivo pravo glasa i privatno vlasništvo, što uključuje vlasništvo nad zemljom i sredstvima proizvodnje, time i de facto vlasništvo muškaraca nad ženama. U ime vlastitog društvenog uznapredovanja, buržuji i pripadnici srednje klase su podredili instituciju braka i obitelji akumuliranju kapitala i dobivanju što veće osobne dobiti. Oni gledaju na žene kao i na sve ostale pripadnike⁞ce društva – kao na sredstvo proizvodnje koje valja eksploatirati u najvećoj mogućoj mjeri. Promocija i usvajanje patrijarhalnih normi koji pripisuju ženama inferiorni položaj u odnosu na muškarce je za njih poprilično profitabilno, pošto patrijarhalne norme i rigidne rodne uloge olakšavaju kapitalistima eksploataciju žena u industrijama, na radnim mjestima, kao i u kućanskim poslovima skrbeći se za muške radnike, buduće radnike⁞ce (djecu) i ostale članove obitelji.

Uz sve ovo dolazi i do uspostave strogih seksualnih normi i hijerarhija koje u prijašnjim društvima nisu postojala u tolikoj mjeri. Države s razvijenim kapitalističkim industrijama koriste svoju moć kroz vojsku, policiju, obrazovne i medicinske ustanove da održe patrijarhat i suprematizam muškog roda u korist uznapredovanja kapitalističke i drugih vladajućih klasa.

Kvir skupine koje se nisu uklopile u patrijarhalne okvire rodne binarnosti i heteronormativnosti su bile nasilno progonjene i zatvarane od strane državnih vlasti i institucija, dok su intelektualne klase u svojem institucionalnom radu stvarale pseudoznanstvene teorije da opravdavaju ove državne progone i daljnje institucionalno nametanje patrijarhalnih odnosa nad društvom.

Sustavna marginalizacija i izrabljivanje manjina je neodvojiva od kapitalističke ekspanzije i rasparanja dosadašnjih društava i njihovih društvenih normi. Homofobija, seksizam, transfobija i drugi oblici diskriminacije nažalost čine svakodnevnicu pripadnika⁞ca LGBTQI+ zajednice i žena. Svjedoci⁞kinje smo svakodnevnih konzervativnih nasrtaja državnih, crkvenih i drugih konzervativnih institucija i interesnih skupina na reproduktivne slobode i društveni položaj marginaliziranih članica i članova društva – žene, pripadnici⁞e LGBTQI+ zajednice, etničke manjine i dr.

Pomoću svoje državne (političke) i kapitalističke (ekonomskih) premoći, vladajuće klase održavaju i promoviraju patrijarhat: sustav koji nameće mušku superiornost, heteronormativnost i rodne uloge nad svim članovima⁞icama društva.

Sustavi hijerarhije koji su se ustalili kroz kapitalizam i državu čine ukidanje patrijarhata i rodnih uloga nemogućim, zbog čega gledamo na probleme patrijarhata kao sastavnim dijelovima većeg sustava socioekonomskog podčinjenja, čiji su klasični primjer žene koje su primorane pod kapitalizmom obavljati ne samo posao na radnom mjestu, nego i u domaćinstvu. Obje institucije zahtijevaju striktnu podložnost dodijeljenim ulogama i nejednakostima unutar tih uloga u kojima su točno određena rodna, seksualna pravila i pravila ponašanja.

Odbacivanjem patrijarhata odbacujemo rodnu binarnost, kao i bilo koju biološku i društvenu osnovu za seksizam. Kategorije muškarac i žena su društveno konstruirane rodne uloge koje odbacujemo radi dosadašnjeg povijesnog konteksta koji je doveo do materijalne stvarnosti ugnjetavanja koje definiramo kao heteronormativnost. Namjera nam je boriti se protiv seksizma kada poprima oba oblika – ekonomski i neekonomski, kao što su obiteljske uloge, kultura seksualnog zlostavljanja i neplaćenog (kućanskog) rada.

Postojeće državne, političke i korporativne strukture iskorištavaju nezadovoljstvo i svakodnevne slučajeve iskorištavanja, diskriminacije, nasilja i ubojstava žena, pripadnika⁞ca LGBTQI+ zajednice i ostalih manjina za svoje ciljeve – grabljenje i zadržavanje što veće moći u vlastitim rukama. Iz tog razloga samo radničko i autonomno samoorganiziranje žena i pripadnika⁞ca LGBTQI+ zajednice može ostvariti dugoročno oslobođenje od postojećih sustava podjarmljivanja, a nikako vjera i prepuštanje borbe političarima, liberalnim aktivistima i sindikalnim birokratima.

Drugim riječima, oslobođenje žena i pripadnika⁞ca LGBTQI+ zajednice je jedino moguće kroz potpunu socijalnu revoluciju koja svrgava vladajuće klase i ukida sve oblike podjarmljivanja, uključujući patrijarhat, kapitalizam, državu i rasni suprematizam.

Prevrat iz privatnog vlasništva i kapitalizma u društveno vlasništvo i komunistički način proizvodnje je nužan da bi se ukinuo patrijarhat, pošto kapitalizam i država uzdržavaju i propagiraju patrijarhat unutar postojećih društvenih struktura.

U besklasnom, time i ekonomski i politički egalitarnom društvu koji se zasniva na proizvodnji i distribuciji prema potrebama, žene i drugi⁞e više neće biti podložni⁞e željama i hirovima muškaraca koji svojataju ekonomskom i političkom moću nad njima, tjerajući ih na rad (nadnični, kućni, čak i seksualni) da bi preživjeli⁞e.

Ukidanje kapitalizma i države je nužni preduvjet ukidanju patrijarhatu, ali to nije dovoljno samo po sebi. Socijalna revolucija podrazumijeva aktivno djelovanje zajednica da se osiguraju potrebni resursi, kao i obrazovane radnice i radnici u borbi protiv ustaljenih rodnih i drugih društvenih predrasuda kroz svima dostupno obrazovanje. Samo društvo koje omogućava i aktivno uključuje sve svoje članice i članove po pitanju odgovornosti i poslova svakodnevice društva može osigurati dugoročno rješavanje rodnih, rasističkih i drugih predrasuda.

Potpunu socijalnu revoluciju, koja ukida državu i kapitalizam u korist anarhističkog i komunističkog društva, sačinjavaju ne samo žene i pripadnici⁞ce LGBTQI+ zajednice, već i muškarci koji kroz svoja djela i agitaciju odbacuju privilegije, moć i društvene strukture koje im to omogućuju da koriste nad ostalim članovima⁞icama društva.

Uspješnost potpune socijalne revolucije se osigurava kada se formira dostatna mentalna sila zasnovana na onoj materijalnoj – kada radnička masa kroz svoju svakodnevnu borbu da si osigura životne potrebe prisvoji nužnost istovremene borbe protiv kapitalizma, države, patrijarhata i rasnog suprematizma kroz odbacivanje starih metoda i društvenih struktura u korist radničke samoorganizacije i anarhizma.

Internacionalizam i antiimperijalizam

Pošto oslobođenje radničke klase nije ni lokalni ni nacionalni, već je socijalni problem koji danas obuhvaća sve zemlje, jedino ga je moguće riješiti praktičnom i teorijskom suradnjom radnika svih zemalja, pogotovo bogatijih zemalja.10

Nacija je povijesna (time i privremena i prijelazna) struktura koja je samo jedan od mnogih oblika organiziranja klasnog društva kroz povijest i danas, kao što su plemena, carstva, crkve, seoske općine i nacije-države. Stoga je nacija u svojoj suštini proizvod buržujskog društva – kada buržujsko društvo nestane, nestat će i nacije s njim.⁴⁹

Razvojem buržujskog društva tijekom 19. i 20. stoljeća (time i buržujskog nacionalizma) radnička klasa je izgubila nacionalističke korijene, pošto je kao podjarmljena klasa suočena s “vlastitom” nacionalnom buržoazijom koja ju izrabljuje. Osim buržoazije, jedina klasa koja izražava najgorljiviji nacionalizam je sitna buržoazija. Tako npr. državni dužnosnici imaju popriličan interes u održavanju nacionalnog okvira da opravdaju svoje parazitsko postojanje.⁵⁰

Odbacujemo obranu ideje nacionalnog identiteta kao identiteta kulturne zajednice samih radnika⁞ca. Radnici⁞e nemaju nacionalnost, pošto im se ne može uzeti ono što nemaju ili ne može postojati – u ovom slučaju “radničke” nacije. Ono što nazivamo kulturnim utjecajem klasnog sukoba, poput radnikova stjecanja klasne svijesti, novih znanja, želje za učenjem i intelektualnog razvoja, nema ništa zajedničkog s buržujskom nacionalnom kulturom, već samo s rastom socijalističke kulture. Socijalistička kultura može biti proizvod samo onog sukoba koji je ujedno i sukob protiv čitavog buržujskog svijeta.⁵¹

Danas smo više nego ikad svjedoci⁞kinje svjetskom tržištu, a time i svjedoci⁞kinje internacionalnom karakteru klasnog sukoba. Pošto kapitalizam danas obuhvaća sve zemlje svijeta, radnička iskustva i povijest radničkog sukoba je moguće podijeliti i razvijati na globalnoj razini.

Širenje klasne svijesti i autonomnih radničkih pokreta je nemoguće bez širenja osjećaja pripadnosti svjetskom radničkom pokretu. U tom smislu smo protiv nacije jer njena štetna snaga zagušava klasnu svijest i čini prepreku klasnom sukobu.

Sukobi na vjerskoj ili nacionalnoj osnovi prave savršenu mjeru razdvajanja radničke klase, skrećući joj pažnju s klasnog sukoba kroz ideološke slogane i zaustavljajući njeno klasno jedinstvo. Tako je glavni cilj buržujske nacionalističke ideologije podjela međunarodnog radničkog pokreta i omogućavanje daljnjeg vođenja ratova na kojima uvijek profitiraju.

U tom kontekstu, parola “Ne ratu među narodima, ne miru među klasama!” nije neka vrsta izvlačenja, već je načelo koje odbija lažni odabir između nametnutih dvaju “zala”. Da bi ju pretvorili u stvarnost, moramo biti aktivni u poticanju internacionalizma unutar radničke klase do te mjere da obični ljudi budu dovoljno samouvjereni, organizirani i podržani da se odupru “vlastitim” ratnohuškačkim vladama i pokretima nacionalnog oslobođenja.⁵²

Bitno je naglasiti da se odupirajući kapitalističkim ratovima mi ne zalažemo za mir pod svaku cijenu. Mi nismo pacifisti. Ne može postojati mir među narodima sve dok jedan dio društva podjarmljuje i izrabljuje ostatak. Nasilna uspostava moći i bogatstva čini temelj svemu u našem društvu, a u ratnim vremenima ona izbija na površinu u obliku strašne krvne orgije.

Dok se jedna struktura moći sukobljava s drugom, naša podjarmljenost se nastavlja nevezano o pobjedi jedne ili druge strukture moći. Naša borba ne leži u pomoći i podršci postojećih struktura moći, već u svrgavanju tih snaga i izgradnji novih društvenih oblika bez hijerarhija.

Duga je povijest borbi liberterskih partizana s opresivnim vlastima i okupatorima. Naoružane milicije i gerilske jedinice koje odgovaraju samoorganiziranim radnicima (poput revolucionarnih sindikata i radničkih savjeta) su nicale u trenucima društvene revolucije (Španjolska revolucija 1936.-37., Ruske revolucije 1917.-21., Njemačka revolucija 1918.-23. i dr.). Naoružani narod i radnice⁞i su najsigurnija obrana od kontrarevolucije. Ali stalne vojske – trajne, specijalizirane oružane snage koje monopoliziraju zakonito nasilje s hijerarhijskom disciplinom – su u funkciji državne moći (i osnova država u nastajanju).⁵³

Rat između nacija se mora transformirati u otvoreni klasni sukob. Klasni sukob počinje onda kada radnici⁞e odbace društveno primirje u “vlastitoj” naciji te se organiziraju na klasnoj osnovi protiv onih koji ih podjarmljuju i eksploatiraju svakodnevno. Internacionalisti⁞kinje imaju za cilj izgraditi solidarnost među radnicima preko granica, dok istovremeno agitiraju među vojnicima bratstvo, dezerterstvo i pobune.

Neke od mjera su direktne akcije protiv ratne industrije i trgovine oružja kroz štrajkove, bojkote i sabotaže, uspostava mreža uzajamne pomoći kako bi si ljudi mogli međusobno pomagati da prežive uništenje i teškoće, davanje podrške izbjegavačima mobilizacije, dezerterima, zatvorenicima, izbjeglicama i dr.

Svi ti ključni napori i novonastali oblici društvenih borbi bi se trebali organizirati od dolje prema gore, neovisno od svih državnih, vojnih i korporativnih struktura. Anarhisti i anarhistkinje mogu preuzeti inicijativu u agitaciji i organizaciji takvih struktura, istovremeno zagovarajući internacionalizam radničke klase i protivljenje autoritarnim mjerama militarizirane države.

Uz sve to je također potrebno povezati klasni sukob u Europi i kod nas, koji trenutno snažno raste zbog kriznog povećanja životnih troškova, sa sukobom u kojem se radničke klase Rusije i Ukrajine nalaze. To uključuje agitaciju na piketima tokom trenutnog vala štrajkova, širenje informacija o svakodnevnim sukobima i stvaranju činova pobune u ratnim područjima, pronalazak načina da ih podržimo u praksi, pomaganje ljudima koji bježe od rata, neovisno jesu li civilne izbjeglice ili vojni dezerteri, stvaranje šireg klasnog otpora pograničnom režimu i antimigrantskim politikama vladajućih.

Ratovi i osiromašenje radničke klase su oboje posljedice istog kapitalističkog sistema u krizi; a ove kapitalističke krize se mogu jedino nadvladati revolucionarnim klasnim sukobom internacionalne radničke klase. Ako taj revolucionarni klasni sukob i solidarnost internacionalne radničke klase nije u začetku, naš je zadatak da pomognemo u njegovom stvaranju.

Vrijedi se prisjetiti onoga što su anarhisti i anarhistkinje govorili⁞e tijekom Prvog svjetskog rata, a što vrijedi i danas: “Bez obzira gdje se nalaze, uloga anarhista u trenutnoj tragediji je nastaviti iznositi kako postoji samo jedan rat oslobođenja: rat koji se vodi u svakoj zemlji između potlačenih i tlačitelja, između izrabljenih i izrabljivača. Naš je zadatak pozivati podjarmljene na pobunu protiv svojih gospodara.”⁵⁴ Dezerterstva, pobune, masovni štrajkovi i internacionalni revolucionarni prevrat je priveo taj rat kraju.

Šefovi, bankari, oligarsi i njihove sluge na vlasti odavno vode klasni sukob: preostaje nam ili im se oduprijeti ili da završimo idući na redu za klanje.

Bilješke

1. „the Alliance and the International, although they both seek the same final goals, follow, at one and the same time, different paths. One has a mission to bring together the labour masses – millions of workers – [reaching] across differences of trades or lands, across the frontier of every state into one single compact and immense body. The other, the Alliance has a mission to give a really revolutionary direction to these masses. The programmes of the one and the other, without in any way being opposed, are different, in keeping with the extent of the development of each. That of the International, if it is taken seriously contains in germ – but only in germ – the whole programme of the Alliance. The programme of the Alliance is the elaboration of the programme of the International.“ (Bakunin 2016, 210).
2. Dielo Truda 1926.
3. Pročitaj više u nacrtu Platforme referirane u bilješci 2. Nacrt Platforme je također dostupan na hrvatskosrpskom jeziku na idućoj poveznici: http://www.nestormakhno.info/croatian/newplatform/org_plat.htm
4. Vidi Black Rose Anarchist Federation 2015a.
5. Marx i Engels 1978-79 “Opći statut Međunarodnog radničkog udruženja”, 803.
6. Vidi Marx i Engels 1978-79 “Građanski rat u Francuskoj”, 989.
7. Vidi Konflikt 2021.
8. „U kapitalističkom društvu slobodno vreme za jednu klasu stvara se na taj način što se čitav život širokih masa pretvara u radno vreme.“ (Marks 1978a, 465).
9. Vidi Pannekoek 2021 “World Revolution and Communist Tactics”, 228.
10. Vidi Marx i Engels 1978-79 “Opći statut Međunarodnog radničkog udruženja”, 803.
11. NWBCW Liverpool 2022.
12. „Komunizam ne oduzima nikome moć da prisvaja sebi društvene proizvode, on samo oduzima moć da se tim prisvajanjem podjarmi sebi tuđi rad.“ (Marx i Engels 1978-79 “Manifest Komunističke partije”, 380).
13. Vidi Federatsia na Anarkho Komunistite ot Balgaria 1945.
14. Vidi Black Rose Anarchist Federation 2015b.
15. Vidi Marx i Engels 1978-79 “Manifest Komunističke partije”, 7.
16. Vidi Marx i Engels 1978-79 “Najamni rad i kapital”, 395, 402.
17. Vidi Marx i Engels 1978-79 “Manifest Komunističke partije”, 368.
18. Vidi Callinicos 2020, 95.
19. Marx i Engels 1991, 408.
20. Pročitaj više o demokraciji u znanstvenom radu “Democracy” (Meiksins Wood 2020).
21. Vidi Mandel 1969.
22. Pročitaj više u “What is Authority” (Bakunin 2016).
23. Vidi Pannekoek 2021 “World Revolution and Communist Tactics”, 245-7.
24. Vidi Pannekoek 2021 “World Revolution and Communist Tactics”, 249-52.
25. Vidi Pannekoek 2021 “World Revolution and Communist Tactics”, 252-8.
26. Pročitaj više o državi u znanstvenom radu “State” (Jessop 2020).
27. Vidi Pannekoek 2021 “World Revolution and Communist Tactics”, 239-45.
28. Vidi Pannekoek 2021 “World Revolution and Communist Tactics”, 237.
29. Vidi Pannekoek 2021 “The Theory of the Collapse of Capitalism”, 319-23.
30. Pročitaj više o kapitalizmu u znanstvenom radu “Capitalism” (Krätke 2020).
31. Vidi Marks 1978b, 224.
32. Vidi Marks 1978a, 433.
33. Vidi Marx i Engels 1961, 211.
34. Vidi Marx 1986, 38.
35. Marx 1988, 196.
36. Marx i Engels 1961, 214.
37. Vidi Pannekoek 2021 “World Revolution and Communist Tactics”, 227-35.
38. Vidi Marx i Engels 1978-79 “Građanski rat u Francuskoj”, 991.
39. Iz medijske objave 9. kolovoza 2021. Međunarodnog panela za klimatske promjene (IPCC 2021).
40. Vidi Schneider i dr. 2019.
41. Vidi https://thinkprogress.org/worst-case-global-warming-uninhabitable-earth-c25cd97007fe/ (Romm 2019).
42. Vidi https://www.carbonbrief.org/analysis-what-the-new-ipcc-report-says-about-when-world-may-pass-1-5c-and-2c/ (Hausfather 2021).
43. Vidi http://smartstones.nl/wp-content/uploads/2016/12/Kevin-Anderson-2016.10.13-the-Trouble-with-Negative-Emissions-Science-2016.pdf (Anderson i Peters 2016).
44. Vidi Pasek, Anne. 2019. “Seeing Carbon Through Silicon”. Logic: Nature, 9. Dostupno na https://logicmag.io/nature/seeing-carbon-through-silicon/
45. Podatci preuzeti s Eurostata “Complete energy balances”. Poveznica dostupna u bibliografiji.
46. Podatci preuzeti s Eurostata “Energy statistics – an overview – Primary energy production”. Poveznica dostupna u bibliografiji.
47. Prema grafikama njemačke energetske potrošnje i proizvodnje, kada uzmemo u obzir bruto proizvodnju električne energije vidljiv je rast proizvedene struje korištenjem prirodnog plina u razdoblju od 2015-2021. Potrebno je razmotriti i konstantni pad struje proizvedene iz „nuklearnih izvora“ i iz ugljena tijekom prethodnog desetljeća. Grafike su dostupne na https://www.cleanenergywire.org/factsheets/germanys-energy-consumption-and-power-mix-charts (Appunn i dr. 2022).
    Međutim, radi ruske invazije Ukrajine se njemački energetski sektor okrenuo ugljenu, pošto su uvedena ruska ograničavanja dotoka plina većini članica EU-a sredinom 2022. Vidi https://euobserver.com/green-economy/155276 (Sánchez Nicolás, 2022).
48. Vidi Marks 1978a, 661-70.
49. Vidi Strasser i Pannekoek 1977, 166. Engelski prijevodi dijelova na koje se pozivamo ovdje su dostupni u Bourrinet 2016, 126.
50. Vidi Bourrinet 2016, 126.
51. Vidi Strasser i Pannekoek 1977, 153-4. Eng. prijevod Bourrinet 2016, 127.
52. Vidi u časopisu Organise! #52 1999 Anarchist Federationa.
53. Tako je nakon formiranja milicija CNT-FAI-ja na početku Španjolske revolucije 1936. došlo do prisilne regularizacije anarhističkih milicija, apsorbirajući ih u buržujsko-staljinističku Španjolsku Republiku, kao i do razoružavanja CNT Obrambenih vijeća u gradovima. U Njemačkoj su radnički savjeti predali svoje ovlasti i rukovođenje poslovima svakodnevnice Parlamentu i socijaldemokratskoj vladi, koja je zatim sklopila sporazum s carskom njemačkom vojskom i uposlila freikorps paravojne jedinice, kulminirajući u krvavom gašenju Spartacističkog ustanka u siječnju 1919. U toku Oktobarske revolucije su boljševici osnovali Crvenu armiju, apsorbirajući dotadašnje revolucionarne garde i milicije te namećući političke komisare jedinicama Crvene armije, čime se podvrgnulo sve radnike i seljake unutar Crvene armije političkim interesima boljševičke vrhuške koja je s vremenom sve više zastupala ruske nacionalne interese radi sve veće birokratizacije i centralizacije nad ekonomijom i društvom. Radi nepopularnih mjera tzv. ratnog komunizma oduzimanja prehrambenih proizvoda od seljaka i boljševičke političke represije, boljševici su često bili u sukobu i vodili rat protiv seljačkih gerilskih milicija (predvođeni Mahnom primarno u Ukrajini, ali također u ostatku današnje Rusije), na kraju kulminirajući u boljševičkom krvavom gušenju Kronštadtske pobune 1921. g. Ovo su najočitiji i najutjecajniji primjeri toga kada se dopustila uspostava država i vojski u ime ujedinjenog fronta ili revolucionarnog jedinstva, nauštrb radničkih savjeta i samoorganiziranih zajednica.
54. Vidi Antiratni manifest Anarhističke internacionale iz 1915. na engelskom ovdje: https://theanarchistlibrary.org/library/various-authors-the-anarchist-international-and-war.

Bibliografija

Anderson, Kevin i Glen Peters. 2016. “The trouble with negative emissions: Reliance on negative-emission concepts locks in humankind’s carbon addiction”. Science, 6309(354), 182-3. Dostupno na http://smartstones.nl/wp-content/uploads/2016/12/Kevin-Anderson-2016.10.13-the-Trouble-with-Negative-Emissions-Science-2016.pdf. Pristupljeno u studenomu 2021.

Appunn, Kerstine, Yannick Hass i Julian Wettengel. 2022. “Germany’s energy consumption and power mix charts”. Dostupno na: https://www.cleanenergywire.org/factsheets/germanys-energy-consumption-and-power-mix-charts. Pristupljeno u kolovozu 2022.

Anarchist Federation. 1999. “Confusion over Kosovo”. Organise!, 52. Dostupno na https://files.libcom.org/files/Organise%2052%20-%20Autumn-Winter%201999_compressed_0.pdf. Pristupljeno u ožujku 2023.

Bakunin, Michael. 2016. Selected Texts 1868-1875. Ur. A. W. Zurbrugg. London: Anarres Editions.

――― 2020. “What is Authority”. Dostupno na: https://www.libertarian-labyrinth.org/bakunin-library/mikhail-bakunin-what-is-authority-1870-3/. Pristupljeno u kolovozu 2022.

Bourrinet, Philippe. 2016. The Dutch and German Communist Left (1900-68). Leiden/Boston: Brill.

Black Rose Anarchist Federation. 2015a. “Role of the Revolutionary Organisation”. Dostupno na: https://blackrosefed.org/role-of-the-revolutionary-organization/. Pristupljeno u srpnju 2021.

――― 2015b. “Points of unity”. Dostupno na: https://blackrosefed.org/points-of-unity/. Pristupljeno u srpnju 2021.

Callinicos, Alex. 2020. “Class Struggle” u The Marx Revival: Key Concepts and New Interpretations. Ur. Marcello Musto. Cambridge University Press.

Dielo Truda. 1926. “The Organisational Platform of the General Union of Anarchists (Draft)”. Dostupno na: https://theanarchistlibrary.org/library/dielo-truda-workers-cause-organisational-platform-of-the-libertarian-communists. Pristupljeno u srpnju 2021.

――― 2008. “Organizacijska platforma Sveopćeg saveza anarhista (nacrt)” Dostupno na: http://www.nestormakhno.info/croatian/newplatform/org_plat.htm. Pristupljeno u ožujku 2022.

Eurostat. “Complete energy balances”. Dostupno na https://ec.europa.eu/eurostat/databrowser/view/NRG_BAL_C__custom_1415054/default/table?lang=en. Pristupljeno u studenomu 2021.

――― “Energy statistics – an overview – Primary energy production. Dostupno na: https://ec.europa.eu/eurostat/statistics-explained/index.php?title=Energy_statistics_-_an_overview_-_Primary_energy_production. Pristupljeno u studenomu 2021.

Federatsia na Anarkho Komunistite ot Balgaria. 1945. “Platform of the Federation of Anarchist Communists of Bulgaria, 1945“. Dostupno na: https://theanarchistlibrary.org/library/federation-of-anarchist-communists-of-bulgaria-platform-of-the-federation-of-anarchist-communis. Pristupljeno u srpnju 2021.

Hausfather, Zeke. 2021. “Analysis: What the new IPCC report says about when world may pass 1.5C and 2C”. Dostupno na https://www.carbonbrief.org/analysis-what-the-new-ipcc-report-says-about-when-world-may-pass-1-5c-and-2c/. Pristupljeno u studenomu 2021.

IPCC. 9. kolovoz 2021. “Climate change widespread, rapid, and intensifying – IPCC”. Dostupno na https://www.ipcc.ch/2021/08/09/ar6-wg1-20210809-pr/. Pristupljeno u studenomu 2021.

Jessop, Bob. 2020. “State” u The Marx Revival: Key Concepts and New Interpretations. Ur. Marcello Musto. Cambridge University Press. 266-284.

Konflikt. 2021. “Base syndicalism at the back of beyond”. Dostupno na: https://kon-flikt.org/en/analysis/basic-syndicalism-at-the-end-of-nowhere/. Pristupljeno u prosincu 2021.

Krätke, Michael R. 2020. “Capitalism” u The Marx Revival: Key Concepts and New Interpretations. Ur. Marcello Musto. Cambridge University Press. 1-23.

Mandel, Ernest. 22. kolovoz 1969. “On Workers’ Democracy”. The Militant, 33-4: 6. Dostupno na: https://www.marxists.org/archive/mandel/1968/11/workersdem.htm. Pristupljeno u kolovozu 2022.

Marks, Karl. 1978a. Kapital: Prvi tom. Beograd: Prosveta.

――― 1978b. Kapital: Treći tom. Beograd. Prosveta.

Marx, Karl. 1986. “Outlines of the Critique of Political Economy [Grundrisse]. Second Instalment” u Marx & Engels Collected Works, vol. 29.

――― 1988. “Economic Manuscript of 1861-1863” u MECW, vol. 30.

Marx, Karl i Friedrich Engels. 1961. Radni radovi. Zagreb, Naprijed.

――― 1978-79. Glavni radovi Marxa i Engelsa. Ur. Adolf Dragičević. Zagreb: Stvarnost.

――― 1991. “Marx and Engels to August Bebel, Wilhelm Liebknecht, Wilheim Bracke and Others (Circular Letter). 17-18 September” u MECW, vol. 45.

Meiksins Wood, Ellen. 2020. “Democracy” u The Marx Revival: Key Concepts and New Interpretations. Ur. Marcello Musto. Cambridge University Press. 51-69.

NWBCW Liverpool. 2022. “Against Fake Internationalism” Dostupno na: https://nwbcwliverpool.wordpress.com/2022/04/26/against-fake-internationalism/. Pristupljeno u travanju 2022.

Pannekoek, Anton. 2021. The Council Communist Reader. Pattern Books & Schizine. Dostupno na: https://files.libcom.org/files/councilcom.pdf. Pristupljeno u siječnju 2022.

Pasek, Anne. 2019. “Seeing Carbon Through Silicon”. Logic: Nature, 9. Dostupno na https://logicmag.io/nature/seeing-carbon-through-silicon/. Pristupljeno u studenomu 2021.

Romm, Joe. 2019. “The worst-case scenarion for global warming just got 14°F worse”. Dostupno na https://thinkprogress.org/worst-case-global-warming-uninhabitable-earth-c25cd97007fe/. Pristupljeno u studenomu 2021.

Sánchez Nicolás, Elena. 2022. “Europe turns back to coal as Russia cuts gas supplies”. Dostupno na: https://euobserver.com/green-economy/155276. Pristupljeno u kolovozu 2022.

Schneider, T., C. M. Kaul i K. G. Pressel. 2019. “Possible climate transitions from breakup of stratocumulus decks under greenhouse warming”. Nature Geoscience, 12(3), 163–167. Doi: 10.1038/s41561-019-0310-1.

Strasser, Josef i Anton Pannekoek. 1977. Nation et lutte de classe. Paris: 10/18.

The Anarchist International. 1915. “Anti-War Manifesto”. Dostupno na https://theanarchistlibrary.org/library/various-authors-the-anarchist-international-and-war. Pristupljeno u ožujku 2023.