O ulozi sindikata i kraju štrajka u sudstvu

Ovaj tjedan je vodstvo Sindikata državnih i lokalnih službenika i namještenika proglasilo kraj skoro dvomjesečnom štrajku radnica/ka na sudovima RH nakon izjašnjavanja članstva Sindikata u kojem su prihvatili ponudu Vlade za mizerno povećanje plaća od 12% (koje naravno nije dovoljno ni da se plaće vrate na razinu prije naglog rasta inflacije). Navodno je u glasanju bilo skoro izjednačeno glasova za i protiv prekida štrajka, a prevagnulo je oko stotinjak glasova od nešto manje od 3.000 članova koji su se izjasnili. Međutim, službeni i točni rezultati nisu dostupni pošto je provođenje i prikupljanje glasova u rukama samog Sindikata. Ogorčene/i radnice/i su u medijima jasno rekle da su izigrane i izdane od sindikata koji je ignorirao volju ostalih 22 podružnica od njih 47 sveukupno.

Vlada je pod prijetnjom neisplate plaća za nadolazeće dane štrajka uspjela zastrašiti radnice/ke u manjim sredinama da prekinu štrajk. A sindikalnom vodstvu je zasigurno laknulo nakon skupljene mizerne većine glasova članstva, pošto, prvo, ne moraju financirati više iz svojih blagajna radnice u štrajku (koje su, naravno one same punile baš radi ovakvih situacija), a i izbjegli su moguće buduće tužbe oko odgovornosti za stopiranje cjelokupnog sudstva, žile kucavice cjelokupnoj instituciji privatnog vlasništva i kapitalizma, dakle ugroza vladajućim klasama u rukovođenju našim životima preko državnih i ekonomskih institucija.

Sraz izdanih radnica/ka sa sindikalnim rukovodstvom je razumljiv kada sindikat gledamo na povijesni i sustavan način. Dok su prve sindikate tijekom 19. i 20. stlj. osnovali radnici/e na samim radnim mjestima u razdoblju kada se tek trebalo izboriti za osnovna prava i usluge (poput javno dostupnog zdravstva, ukidanje dječjeg rada, jednaka prava i plaće za žene, mirovine, naknada za nezaposlene, sigurnosne mjere na radnim mjestima i dr.), danas birokratski sindikati zapravo samo služe kao organizirani i plaćeni posrednici između vlasti, kapitalista i radnika. Dakle interesi sindikalnog rukovodstva nikad ne mogu biti isti kao i onih radnika/ca, pošto su radnici/e samo jedna stranka koju moraju udovoljiti.

Ova odluka prekida štrajka je također pokazala kako se radi fetišizacije demokracije i kroz zlouporabu organizacijskog centralizma može lagano ići protiv interesa doslovno polovice samog članstva. Koncentracija pregovaračke moći u ruke jedne osobe ili par osoba vodstva je također nešto što anarhisti i druge grane socijalista upozoravaju već najmanje stoljeće i pol.
Radnice/i unutar centraliziranih organizacija u kojima se odlučuje ili isključivo posredničko vodstvo ili s jednostavnom većinom od 50%+1 izjašnjenih članova/ica zapravo predaju jedinu moć koja može ugroziti poslodavce/kapitaliste – kolektivnu moć – pojedincima/kama.

Ovaj štrajk je, isto tako, doveo na vidjelo kako države, njene institucije, kao i institucije kapitala ne mogu funkcionirati bez izravnog zakidanja i iskorištavanja neplaćenog rada radnica/ka. Veći opseg rada od prosječnog će ostati neplaćen, a “poslodavac” država će profitirati od iskorištavanja sve manjeg i manjeg broja radnica/ka koji moraju raditi istu ili veću količinu poslova. U slučaju da se radnice/ci pobune te iskoriste svoju kolektivnu moć u obliku štrajka ili zauzimanja radnih mjesta, država prijeti tužbama, neisplatom plaća i prezentacijom sile (treba se podsjetiti postavljanje interventne policije na stubištu Nacionalne sveučilišne knjižnice dok se izglasavala odluka o zakidanju plaća radnica/ka u štrajku).

Štrajk je pokazao svu nemoć tzv. nacionalnih i strukovnih (čitaj birokratiziranih) sindikata u Hrvatskoj, nesposobne izboriti interese radnica/ka (jer im to zapravo nije primarna zadaća) i podčinjene samoj državnoj vlasti kroz novi zakon koji se tiče reprezentativnosti sindikata.

Smatramo da nije moguće dugotrajno osigurati bolje radne uvjete i plaće, a da se na svakom radnom mjestu radnici/e samostalno me organiziraju, djeluju i koordiniraju s ostalim radnicima/ama, neovisno o struci. Nadamo se da će radnice/i, neovisno da li su ostali u sudstvu ili ne, iskoristiti iskustvo i izgrađenu solidarnost te nastaviti se samoorganizirati i boriti za, prvo, sebe i, drugo, novo društvo koje se rađa iz ovog umirućeg.