Marksizam lenjinizam: adolescentni poremećaj

Dio I. – “realsocijalistička estetika”

Sigurno ste se bar jednom susreli s tipičnim marksistom lenjinistom na internetu. Njihova retorika obično ide ovako nekako: “Komunizam i konačno ukidanje države su dobri ciljevi, no bez jake države diktatura proletarijata ne može se obraniti od imperijalizma, pa mislim da bi trebali imati jaku centraliziranu državu u tranzicijskom periodu. Također, SSSR i Kina možda nisu bili u svemu savršeni, no bili su najbolje što smo do sad imali, i to su dobri primjeri socijalizma u praksi.” Ovisno o razini do koje im je ispran mozak, možda budu branili i današnje autoritarne (u nekim slučajevima i imperijalističke) režime, samo zato jer su ti režimi protiv SAD-a na kojeg obično gledaju kao posljednjeg neprijatelja kojeg treba pobijediti kako bi socijalizam bio postignut.

Krenimo od analize izjava o SSSR-u i “socijalizmu u praksi”. Kada se promatra SSSR i njegova postignuća u poboljšanju radničkih prava u odnosu na carsku Rusiju, treba imati na umu to da su to upravo samo “poboljšanja” kapitalističkog sustava. SSSR kao takav nije bio socijalističkog karaktera, još uvijek je postojala robna razmjena i proizvodnja, koristio se novac, proleterska klasa je još uvijek postojala i bila u sukobu sa buržoaskom menadžerskom klasom. Istina je da su razlike i nejednakosti između radničke i menadžerske klase bile manje nego na Zapadu, no trebamo se zapitati, je li to stvarno “najbolje što možemo”? Bilo bi poprilično žalosno da, pored sve ove teorije o tome kako bi moglo izgledati društvo u budućnosti koju imamo od Marxa, Kropotkina, Pannekoeka i mnogih drugih, mi kao revolucionari se zadovoljimo državom koja je, tehnološki govoreći, relikt prošlosti –  država koja je htjela ispuniti nešto za što nije imala materijalne prilike.

Marksisti lenjinisti često govore o tome da se revolucija ne može obraniti od imperijalizma bez jake autoritarne države. Ovo je jedno od mnogih mjesta gdje se može primijetiti totalan fokus marksista lenjinista na estetiku. Njihov pogled na anarhizam je takav da ga smatraju kaotičnim decentraliziranim sustavom u kojem se samo pale kante za smeće cijeli dan i svira tema iz Mad Maxa na repeatu; sustav u kojem nitko nikomu ne odgovara i naoružani banditi vode društvo. Po mnogim stvarima njihov pogled nije toliko drukčiji od prosječnog konzervativca, što bi mogla biti posljedica toga da najčešće dijele konzervativni buržoaski moral s njima. Marksisti lenjinisti zato većinu vremena i sami projiciraju estetiku snage i stabilnosti, a hiperfokusirani su na nedostatak iste u anarhističkoj estetici. 

U realnosti, u revolucionarnom periodu anarhizam nameće svoj autoritet reakcionarnim elementima, a to čini kroz platformizam i druge oblike organiziranja. Decentralizacija ne znači nedostatak strukture, naprotiv, često puta decentralizirano rješenje može biti fleksibilnije i struktura čvršća u praksi nego kod autoritarnih rješenja, koja imaju mnoge točke ispada koje postanu očite tek kad dolazi do nekog poremećaja u nekom dijelu lanca hijerarhije, a njihove posljedice mogu biti katastrofalne. Struktura nije istovjetna s hijerarhijom, to su dva odvojena pojma. Također je zabrinjavajuće koliko ML-ovi smatraju komunizam slabim. Ako je komunizam toliko slab koliko ga oni zamišljaju, onda nema ni opravdanja za postajanje istog. No takav pogled na komunizam proizlazi iz toga što su ML-ovi zapeli u svom buržoaskom okviru i ne mogu iz njega izaći, pa je stoga njihov pogled na komunizam u potpunosti idealistički; gledaju na komunizam kao na neki ideal kojem se teži, a ne kao na “stvarni pokret koji ukida trenutno stanje” (Njemačka ideologija 1845.) na temelju materijalnih uvjeta. Ovdje dolazimo do jednog vrlo bitnog zaključka, a taj je da marksisti lenjinisti zapravo podsvjesno misle da je kapitalizam najjači i najodrživiji sustav koji postoji, dakle, nisu pobjegli od onog istog problema koji se javlja kod svih ostalih buržoaskih ideologa.

Specijalna vrsta mentalne gimnastike se upotrebljava u obrani brutalnih despotskih buržoaskih režima ukoliko su oni suprotstavljeni američkom bloku. Ovaj dio njihove ideologije svodi se na estetiku više nego ijedan drugi. Amerika je u njihovim očima personifikacija liberalnog kapitalizma, neprijatelja kojeg treba uništiti pod svaku cijenu. Fetišizacija antikolonijalnih režima koja je prisutna kod ML-ova ne ostavlja ni jednu drugu opciju. Marksisti lenjinisti često imaju vrlo pojednostavljenu sliku svijeta. Amerika je imperij, zlo, njezina zastava je prljava, reakcionarne sile koje u njoj žive su paklene horde… Sovjetski savez je čist i bez grijeha, njegov cilj je plemenit, njegove armije legije spasenja. CRVENA ZASTAVA JE ZASTAVA PRAVDE I SLOBODE, AMERIČKA ZASTAVA JE ZASTAVA ZLA I ROPSTVA.

Ovaj zadnji paragraf možda zvuči malo napeto, no on vrlo lijepo dočarava misaone procese marksista lenjinista pri vršenju njihovih geopolitičkih “analiza”. Dominantni element je uvijek estetika, a budući da je malo teže baratati s apstraktnim pojmovima poput sustava proizvodnje i robne razmjene, socioekonomski sustavi su reducirani na trenutne globalne političke aktere te oni postaju personifikacije tih socioekonomskih sustava, i cijela geopolitika postaje nešto nalik na neku nogometnu utakmicu gdje ML-ovi navijaju za “komunističku stranu”. Jedna od bizarnijih stvari u cijeloj ovoj priči je ustrajnost marksista lenjinista u podupiranju režima na drugoj strani zemaljske kugle ne zato jer su njihovi ciljevi ispravni, nego zato jer su bolji od alternative. Nedostatak materijalističke analize ovdje se očituje u njihovom deluzionalnom vjerovanju da oni imaju efekt na konflikte na npr. Bliskom istoku ako napišu članak podrške njihovoj omiljenoj strani, a koliko jako i gorljivo brane tu stranu na internetu, toliko ta strana u njihovim umovima dolazi bliže pobjedi.

Nitko nije pravi anarhist a da ga neki ML nije barem jednom negdje nazvao liberalom. Razlozi zbog kojih ML-ovi najčešće vade ovu optužbu su fascinantni, i najčešće se svode na osuđivanje izostanka podrške njihovom najdražem režimu. Naime, marksisti lenjinisti ne koriste riječ liberal da označe nekoga tko podržava sustave tržišne razmjene ili robnu proizvodnju ili nešto takvo, jer bi onda i sebe morali zvati liberalima. Oni koriste tu riječ da označe slabost. Liberali su u njihovim glavama slabići, oni koji se ne služe makijavelističkim metodama za osiguravanje ultimativne pobjede. Liberalne demokracije su za njih slabi sustavi gdje vlada kaos, suprotstavljeni brutalnim snažnim despotima koji su impresivni u provođenju svoje vlasti i donose stabilnost. Kod njih to nije pitanje ekonomskog sustava, nego estetike snage i moći. Od svih mogućih razloga za kritiku ideologije užasne poput liberalizma, oni biraju daleko najgori; to je ujedno i jedini način za povlačenje paralela između anarhizma i liberalizma.

Motiv estetike u ovoj je analizi sveprisutan. Estetika je ujedno i kamen temeljac modernog marksizma lenjinizma. Ovaj serijal članaka naslovljen je “adolescentni poremećaj” jer je to najbolja karakterizacija takve ideologije. Ova ideologija u svojoj se srži temelji na kombinaciji čiste estetike i moralizma. Zato i je toliko privlačna buntovnim tinejdžerima na internetu. Njihov osjećaj otuđenja i nedovoljno razvijena sposobnost provođenja kompleksnijih analiza plodno su tlo za razvijanje simpatija prema antikolonijalnim “underdogovima” na istoku koji se bore za neovisnost od njihovih imperijalističkih gospodara. Moralni karakter ove prividne i izmišljene dimenzije sukoba posebice je utjecajan na radikalizaciju ove skupine ljudi, no treba prepoznati da je taj moral još uvijek dio šireg buržoaskog morala. ML-ovi ne žele ukinuti klase, oni samo žele da samoprozvana kasta predstavnika proletera dominira i bude glavna, da se oni kojima su učinjene nepravde “osvete” svojim gospodarima. Takav motiv čiste osvete suprotan je krajnjem cilju revolucionarne borbe: ukidanje trenutnih društvenih i proizvodnih odnosa. Potrebno je mrziti sustav, a ne samo one ljude koji ga trenutno vode. Inače se upada u tehnokratski mit da je jedino što je krivo s trenutnim sustavom to da su krivi ljudi ti koji drže poluge moći, što ne može biti dalje od istine. Potrebno je prepoznati da je cijeli sustav taj koji je problematičan i da izvore tih problema ne može popraviti ni najkarizmatičniji vođa, ni najvizionarnija tehnokratska stranka, nego potpuno ukidanje takvog sustava.

Od crvenih zastava do sovjetskih postera, estetika realsocijalizma imala je vrlo bitnu ulogu u održavanju poslušnosti proletarijata u tim režimima, uvjeravajući ga da su oni ti koji drže vlast u ovim novim “socijalističkim” državama slobodnim od buržoaske dekadencije. Desetljećima kasnije ova estetika koristi se kao efektivno oružje za radikalizaciju mladih povodljivih ljudi kako online, tako i kod pripadnika radničke klase zemalja trećeg svijeta. Za detaljniju analizu uspjeha i opasnosti ove estetike potrebno je barem ukratko analizirati utjecaj realsocijalističkih režima na borbe za socijalizam u prošlom stoljeću, njihovu ulogu danas i njihovu ulogu u konačnoj borbi koja tek dolazi, što ćemo učiniti u idućim nastavcima ovog serijala članaka.