Crvena aristokracija

“Jedini posao aristokrata je da ostane aristokrat.”
– narodna poslovica

Iako na ljevici prevladava estetika utemeljena nastankom i popularizacijom znanstvenog socijalizma, sa cjelokupnim vokabularom opasnih riječi lijepo utjelovljenim u jednoj frazi, frazi materijalizma; daleko prečesto se ti isti ljevičari sami spotiču u tako često kritiziranu antitezu te fraze – u idealizam.

Naime termin materijalizam se lako kroji da znači što god pjesnik htio time reći; rijetko kad zapravo poprima oblik znanstvene analize našeg materijalnog okruženja i kako ono utječe na društvo. Ono se najčešće svodi na uzdizanje vrtićkog vrijeđanja na neku, navodno višu, intelektualnu razinu koja svojoj djeci omogućuje da se igraju filozofa i mudraca, gdje je gubitnik idealist a pobjednik – materijalist.

I.

Najčešće pješčanik ljevičarskog naguravanja obuhvaća vrlo odraslu temu uloge socijalista u političkoj borbi rušenja staroga društva i krojenja novog. Iako je odbacivanje buržoaske demokracije i njezine političke aristokracije jednoglasno prihvaćen barjak svakog socijalista, svaki ima svoj poseban odabir sredstava za postizanje tog čina. Doduše, najrasprostranjenija paleta je ona koja svoje boje danas ubira iz radova Lenjina i njegovih nasljednika.

Kao relikt ideološke mašinerije velesila prošloga stoljeća, lenjinizam biva najpristupačnija ideološka doktrina svakom novom ljevičaru. Iza nje stoji obilje estetike i kulture koja na nitima nezadovoljstva kapitalizmom svira lijepu melodiju nade, orkestralno samo jača u veličanstvenu simfoniju što vješto prikriva sav svoj trulež i smrad. Ove stare note počivaju na vrlo mamljivoj ideji koja se ujedno i hrani na ambiciji svakoga tko si zadaje namjeru mijenjanja svijeta. To je ideja elitizma, ideja da drugi po prirodi nerazumijevanja detalja kritike političke ekonomije nisu sposobni za sebe odlučivati o ičemu – dapače, trebali bi ostati u čudu kako ti neznalci teorije uopće mogu bez pelena šetati ulicom!

Takav stav nas ne bi trebao čuditi, doduše, jer ipak smo u svakodnevnici okruženi ljudima koji, barem naizgled, pasivno prihvaćaju i toleriraju svaku nepravdu koja nama biva tako jasna i opipljiva. Dapače, na sam spomen komunizma – ukoliko se udostojimo pričati s ljudima van ljevičarskih krugova, hipotetski – odgovor je čudan pogled. Prosto rečeno, lako je naslutiti da su neoprane mase jednostavno nesposobne rješavati probleme u kojima se nalaze, i da je dužnost upravo komunista da ih poduče i vode u pravome putu!

Ovo nepovjerenje i razočaranje s općim pukom ne staje na papiru, ono poprima svoj život i kroji politiku brojnih ljevičarskih organizacija. Taj sklop glatko opravdava ključni koncept lenjinizma: koncept vangardne partije – elitne kamarile profesionalnih komunista i revolucionara kojoj je svrha voditi i odozgo diktirati uvjete posljednje borbe, uključujući čak i koji točno primjerak iz široke selekcije sovjetskih pjesama mora svirati kako bi se ostvarila konačna pobjeda.

II.

Neukusna polemika po stranu, rezultat je koban i u fazi izgradnje pokreta i u fazi izgradnje novoga društva – ujedno zato što je to dvoje velikim dijelom jedno te isti čin. Po samoj prirodi organiziranja koje počiva na nepovjerenju prema mogućnostima i sposobnostima puka, lenjinizam unaprijed osuđuje socijalizam na propast. Taj je ciničan pristup antitetičan, neuskladiv, sa uvjetima potrebnim za organiziranje socijalističkih institucija, koje počivaju na slobodnom i demokratskom samoupravljanju zajednice. Lenjinisti moraju nametati svoju volju nad radničkom klasom u interesu radničke klase – i nitko nije bolji sudac te volje nego oni sami. Socijalizam lenjinista je, u biti, antitetičan socijalizmu.

Dapače, to je već i za vrijeme Lenjina bilo odavno jasno. Ideja da se socijalističko društvo može postići kroz aparat kapitalističke države, stvarajući državni socijalizam, odbačena je još u Marxovim polemikama protiv Lassallea^[1] i Blankista nekoliko desetljeća ranije, kao i u seminalnom tekstu o Pariškoj komuni.^[2] Da je bilo jasno i suvremenim komunistima vidimo iz pisanja Rose Luxemburg:

“… dva principa na kojima počiva Lenjinov centralizam su ovi:

1. Slijepa poslušnost, i po najmanjim pitanjima, svih partijskih organa partijskom centru koji sam razmišlja, vodi i odlučuje za sve.

2. Temeljito odvajanje organiziranog nukleusa revolucionara od njegove društvene i revolucionarne okoline.

Takav je centralizam mehaničko polaganje organizacijskih principa Blankista u masovni pokret socijalističke radničke klase.”^[3] 

Dovoljno je samo škicnuti na povijesne pokušaje lenjinističkog pristupa i sve biva jasno. U praksi upravo lenjinizam ilustrira kako puko preuzimanje buržoaske državne mašinerije, sa svojom novom klasom i novim nizom opravdanja, ne vodi u socijalizam nego u državni kapitalizam. Opet, draga Rosa:

“Ništa neće sigurnije orobiti mladi radnički pokret intelektualnoj eliti gladnoj za moć nego ova birokratska luda jakna, koja imobilizira pokret i pretvara ga u poslušnog robota koji prati zapovijedi centralnog komiteta.”^[4]

Naime nije potrebno trošiti vremena objašnjavajući kako točno ovo čini idealiste od materijalista, no svejedno ću to učiniti jer je zabavno. Jedna od osnova Marxovih teorija, svetih zapovjedi utisnutih u kamene ploče komunizma, jest to da je ono što kroji čovjeka kao jedinku u društvu upravo društvo samo. Kao pojedinci, poput gline, nismo puno više od otisaka društvenih odnosa u kojima se nalazimo. Promjene društva ne čine pojedinci već stvarne promjene u njegovoj organizaciji. Nasuprot tom pogledu stoji ideja tadašnjih vulgarnih idealista; kojima je promjena poimanja prvi korak u mijenjaju stvarnosti, ignorirajući kako ta stvarnost oblikuje poimanje.*

Srećom, kao komunisti i marksisti, ne padamo u idealističke zablude. Tako da nije potrebno puno pameti da se uvidi ne samo na kakvim društvenim odnosima počivaju buržoaske institucije, nego i kakve društvene odnose takve institucije onda stvaraju.

Razuman pristup lenjinista, kao marksista, pri preuzimanju države je… bez brige! Odlučnost i željezna volja posvećenih revolucionara jednostavno ne može skrenuti na krivi put, pročitali su previše teorije! Tinta na papiru učinila ih je imunim na negativne utjecaje stvarnoga svijeta koji ih okružuje.

Tako se naši materijalistički prijatelji nalaze u nezavidnoj poziciji gdje komunistički karakter i potencijal njihove novoosvojene države ovisi o njihovoj posvećenosti teoriji komunizma – lenjinizam je u biti hodajuće truplo vulgarnog idealizma, natrag iz mrtvih.

Nakon osvajanja vlasti, s vremenom, korak po korak te skok po skok ovo hijerarhijsko uređenje, sa svim problemima buržoaske države, regenerira novu aristokraciju. Nosioci vlasti u svojoj nesigurnosti, okruženi nenačitanim pukom, primoreni su koristiti sve alate prošlog režima u samoobrani. Neovisna skupština radnika pretvara se u kapitalističku ulaznu točku, nezavisni sindikat postaje neposlušno cmizdravo dijete, neslaganje van centralnog tijela oblikuje reakcionarni element, disidenti unutar vladajućeg organa transformiraju se u veleizdajice, itd. Sve su to problemi koji zahtijevaju odlučnu i brzu reakciju pravih komunista – problemi za koje je centralizirani karakter buržoaske države stručno opremljen i namijenjen.

Polako, ali sigurno, nova je vlast sve više otuđena od svojih korijena i od naroda nad kojim vlada. Utoliko “socijalistička” vlast obrezuje radničku klasu od upravo onih alata koji istoj omogućuju socijalizam na prvom mjestu. Kako je lijepo sažeo Bakunjin:

“Narod nije učen, prema tome, njega će [aristokracija] u cijelosti osloboditi od briga upravljanja, bit će u cijelosti uključen u stado upravljanih. Lijepoga li oslobođenja!”^[5]

Ova je vlast, doduše, vrlo načitana u svim pitanjima komunističkim. Dokaz? Partijska iskaznica i časna pionirska! Nova aristokracija je, bome, vrlo crvena – dijelom sigurno i od stida.

III.

Dio mene ne može nego da komadić krivnje položi na samog Marxa.^[6] Ovaj sentiment nije bio stran ni anarhistima koji su zbog njega nastradali u Internacionali. Doduše, čemu gnjaviti jadnog njemačkog mrtvaca, pitate? Pa nije on kriv što ga komunisti danas ne čitaju s razumijevanjem! Ipak se Marx donekle dotaknuo, u kasnijim djelima, pitanja oblika radničke države, s kojima se čak i izbačeni anarhisti mogu složiti.** Istina, no da je bio barem malo jasniji, sigurno bi otežao posao kasnijim režimima ustručenim prljanju njegova sveta presveta imena. Ujedno bi ga i nama olakšao, ustručenima da njegove opservacije koristimo protiv istih.

U svakom slučaju, naša snaga je u tome da učimo iz prošlih grešaka – i naučili smo značenje riječi crvena aristokracija.

———

Fusnote:
* Stanfordska enciklopedija filozofije lijepo sumira: “Idealism, at least as developed by Hegel, understands the active nature of the human subject, but confines it to thought or contemplation: the world is created through the categories we impose upon it. Marx combines the insights of both traditions to propose a view in which human beings do indeed create —or at least transform—the world they find themselves in, but this transformation happens not in thought but through actual material activity; not through the imposition of sublime concepts but through the sweat of their brow, with picks and shovels.”^[7]

** Za rijetke komentare Marxa o prirodi i obliku diktature proletarijata i komunizma, predlažem dijela Građanski rat u Francuskoj i Kritiku Gotskog programa, poveznice na oba dijela ujedno možete pronaći u priloženoj literaturi. Diktatura proletarijata tamo opisana, u svom političkom obliku, biva sasvim sukladna s anarhističkim koncepcijama anarhije. To najbolje ilustrira činjenica da Marx Parišku komunu naziva diktaturom proletarijata, dokle Bakunjin istu naziva – anarhijom.

Literatura:

[1] – Marx, Kritika Gotskog programa, 1875., https://www.marxists.org/archive/marx/works/1875/gotha/
[2] – Marx, Građanski rat u Francuskoj – Pariška komuna, 1871., https://www.marxists.org/archive/marx/works/1871/civil-war-france/ch05.htm
[3], [4] – Luxemburg, Organizacijska pitanja ruske socijaldemokracije [Marksizam ili Lenjinizam?], 1904., https://www.marxists.org/archive/luxemburg/1904/questions-rsd/index.htm
[5] – Bakunjin, Državnost i anarhija, 1873., https://anarhisticka-biblioteka.net/library/mihail-bakunjin-drzavnost-i-anarhija
[6] – Marx, Pregled Bakunjinove Državnosti i anarhije, 1874., https://www.marxists.org/archive/marx/works/1874/04/bakunin-notes.htm
[7] – Wolf, J. Leopold David, Karl Marx, (Stanford Encyclopedia of Philosophy), 2020.,
https://plato.stanford.edu/entries/marx/